a kaj sve vas pere neuroza pred tekmu, pa vam sve drugo trivijalno i nedovoljno interesantno za raspravu?

nakon grka sam si obećao da me maminjomir neće vidjet u ovom desetljeću, hebo karakter taki, kad ni deset mjeseci ne mogu izdržat. eno me na istoku protiv ovih finskih jazavaca u uzvratu, možda i the Woman povedem, još joj dugujem poklon za godišnjicu braka. romantična večera pa kolcem i lancem i bokserom u glavu, mada očekujem mirnu i slavodobitnu tekmicu, nakon večerašnjeg batinjanja u paklenom sudoperu.

Ako sam pogodio koji je grad u pitanju, voljeli bi oni da je instruktor vožnje na mjestu gradonačelnika...

Bitno je shvatiti koncept majmunosfere, tj. shvatiti da, bez svjesnog intelektualnog napora, mi smo biološki limitirani time koliko empatije možemo osjećati.  Kad si svjestan koncepta majmunosfere, onda ga tek možeš i nadvladati.  Tj. onda ti tek postane jasno da je smetlar Čovjek kao i ti, kojeg boli kad se poreže i kojem onda curi krv, koji možda onda sa djetetom neće moći bacati loptu ili mu pomoći izrezati nešto za kolaž, ili (umetni bilo što)... tj. da smetlar nije samo Stvar Koja Čini Da Smeće Nestane...

A možda je, s druge strane, to ograničenje ono što nas održava psihološki zdravim, funkcionalnim članovima društva?  Teško mi je zamisliti da netko ko ovaj svijet u velikoj smjeri ne apstrahira, ko o baš svem u i baš sa svakim pojedinim ljudskim bićem empatizira, jednostavno ne poludi... Sjetim se one scene iz Schindlerove liste, gdje Schindler na kraju gleda u zlatni gumb na kaputu i misli - ovo je moglo spasiti još jedno dijete, ili ovaj sat je mogao kupiti živote još par ljudi, pa ga uhvati očaj, nekakvo beznađe... Koliko god poželjno i plemenito to zvučalo, nije li i to potpuno samodestruktivno?  A kad si tako ruiniran, onda nisi od pomoći više ni onima u svojoj majmunosferi, a kamoli nekome izvan...