Ma naravno, održao sam mu čitav kurs iliti tečaj prije odlaska u New York, jer zna se da je tamo sve srpsko sama četničija, osobito ovi mladi što sada svraćaju tamo. Dakle, mali je naučio da nema ni čačkanja ni ikakvog približavanja dok mala sve ne prizna, ne ispriča se i ne zatraži oproštenje preko najvećeg displeja na Times Squareu, ogradi se od Šešelja i Nikoliša uđuture, potpiše da se odriče Kosova i dok ne pokaže neuropsihijatrijsko lekarsko uverenje da nikada nije sanjala liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag niti da ima bilo kakvih pretenzija na hrvatski teritorij, kulturu, jezik, povijest, Dubrovnik itd... i ako slučajno zatrudni da će bebu odmah po rođenju da odnese na upis u hrvatsko državljanstvo u najbližu hrvatsku ambasadu.
E, kad se to dogovore, možda mogu i piće da popiju.
Jesam li ga dobro naučio, ha?

@Brane

Pa šta se tu ima presudit? Podero bi ih obadvije kao da je sudnji dan!
edit: I pratilje!

E to...to mu pošalji na mail da si isprinta i traži potpis. Crno na belo.

Brane, fulao si ceo fubal, da ne kažem nogomet...

Samo sam pitao dal su ikad postojale ideje da se češki i slovački "ujedine" jer se radi o dva slična jezika puno sličnija međusobno nego hrvatski i slovački. Od kud ti to?

A ako ćemo o dijalektima onda stvarno ne treba spominjati hrvatske dijalekte i narječja. Ili govore iz južne i jugoistočne Srbije koji isto u originalu imaju malo veze s ovim srpskim kojeg mi znamo...

A hrvatski i srpski se u zadnjih 150 godina htjelo silom zbližiti i napraviti jedan jezik. To je činjenica. 

Miha, nisu neki mozgovi "uporno htjeli izmisliti" ili "silom zbližiti" nekakav "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", već se tako u određenom periodu u određenim krugovima nazivao tzv. "naš" jezik ili "srednjejužnoslavenski novoštokavski jezik" kako ga po tipološkim i genetičkim karakteristikama preciznije nazivaju lingvisti.

Neki lingvisti smatraju taj "naš" jezik jedinstvenim policentričnim jezikom koji se razvio u nekoliko substandardnih varijanti: "zapadna" ili "hrvatski" (neki mu dodaju i drugu substandardnu varijantu - gradišćanski hrvatski), "istočna" ili "srpski" (koja također prema nekima ima dvije substandardne varijante - ekavsku i ijekavsku srpsku), te u novije vrijeme "crnogorska" i "bosanska"/bošnjačka varijanta. Neki drugi lingvisti smatraju te substandardne varijante samosvojnim standardnim jezicima, ali nitko ozbiljan od njih ne niječe genetske i tipološke istovjetnosti/srodnosti i međusobnu visoku razumljivost (po nekim procjenama preko 80%). Različitost shvaćanja o identitetu "naškog" jezika utemeljene su i proizlaze prije svega iz sociolingvističkog vrijednosnog kriterija, koji se zapravo tiče vrijednosnih sudova "jezične zajednice" o identitetu jezika koji govori -

"prema sociolingvističkim sudovima, jezik (misli se prije svega na standardni) nije izrazito lingvistički pojam koji obuhvaća jezična intrinzična obilježja, genetska, tipološka i strukturalna, nego prije svega politički, zemljopisni, povijesni, sociološki i kulturni. Sociolingvistika proučava jezik na temelju njezina vrijednosna identiteta, a koji se odnosi na stavove koje govornici imaju prema vlastitom jeziku pri čemu važnu ulogu ima kulturna tradicija i simbolička veza s etničkim, konfesionalnim ili političkim identitetom." (tu bi Duletov tata vjerojatno imao što za reći).

Iz toga suda najčešće proizlaze i različite prakse u imenovanju jezika, odnosno nazivanje određnih jezičnih standarda imenima poput hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski ili srpskohrvatski, hrvatskosrpski.
Dakle, pojednostavljeno, u nekom užem lingvističkom smislu "naš" jezik ili varijante istog jezika s obzirom da imaju istu dijalektalnu osnovicu (novoštokavski dijalekt), iste fonološke, morfološke i sintaksičke karakteristike, visoki postotak leksičkog poklapanja koji donosi visoku međusobnu razumljivost nacionalnih idioma, može se smatrati jednim jezikom s policentričnim karakteristikama. No, s obzirom na njegov sociolingvistički status i vrijednosne sudove govornika varira i praksa nazivanja jezika određenim imenima.

Eto npr. ja, koji sam na nekakvoj amaterskoj razini upućen u lingvističke rasprave, smatram "sredenjejužnoslavenski novoštokavski jezik" jednim policentričnim jezikom s više standardnih varijanti čije me interakcije neizmjerno vesele, a varijantu koju "službeno" govorim i u koju u nekom identitetskom polifunkcionalnom smislu intimno osjećam kao svoju sklon sam sasvim "neznanstveno" nazivati hrvatskim jezikom.

Što se tiče analogije hrvatski-srpski s relacijom češki-slovački, ona je daleko od adekvatnosti s obzirom na lingvističke kriterije prema kojima je istovjetnost ili bliskost hrvatskog i srpskog daleko od odnosa češkog i slovačkog.

može li mi netko jednom zauvijek pojasniti po čemu je to konkretno hrvatski jezik različit od cpckog?

(ja u cpckom ne razumijem samo sljedeće riječi: volšebno, nabeđeni i aršin)

Dubravko Škiljan reče prije 17 godina:  

"Veći dio promjena u udžbenicima (pa i Evropa – Europa ili u pogledu – glede) ide za tim da s hrvatski jezik diferencira u odnosu na srpski. Koliko su takve promjene lingvistički osnovane?

 U osnovi vašeg pitanja nalazi se ono što se postavlja kao pitanje već desetljećima: jesu li hrvatski i srpski jedan te isti jezik ii su to dva različita jezika? Lingvistika ne posjeduje čvrste i jedinstvene kriterije kojima bi bilo za koji jezik mogla reći da je zasebna jedinica u korpusu svjetskih jezika. Ona se u stvaranju popisa svjetskih jezika služi različitim kombinacijama kriterija, a djelomično preuzima jedinice i iz geopolitičke svjetske situacije. Ipak, postoje bar tri kriterija koji se smatraju čvršćima.

Genetski kriterij koji jezike razvrstava s obzirom na njihova međusobna sredstva, tipološki po kojem se jezici po svojoj strukturi, odnosima svojih jedinica i načinima na koji ulaze u te odnose svrstavaju u različite grupe, a treći je vrijednosni kriterij koji vodi računa o tome što jezična zajednica misli o svom jeziku, odnosno kako ga osjeća. Premda to u ovom trenutku zvuči blasfemično, izuzetno je teško dokazati, a po mom mišljenju i nemoguće, da su po genetskom i tipološkom kriteriju hrvatski i srpski dva različita jezika. U genetskom se smislu nalaze na istom mjestu rodoslovnog stabla slavenskih i indoevropskih jezika, a u tipološkom smislu među njima niti na jednom jezičnom nivou, od fonološkog do sintaktičkog, ne postoje dovoljno velike razlike da bi se oni smatrali različitim jezicima. Na vrijednosni kriterij je pak najlakše utjecati i kad jezična politika želi razdvojiti dva jezika ona najčešće odabire upravo to područje za svoje djelovanje. Naša jezična politika želi da se u svemu odvoji od bivših stanja i vremena i da, utječući na poimanje govornika, razdvoji hrvatski od srpskog jezika. U ovom trenutku teško je reći koliko će takva težnja za razdvajanjem imati stvarnog uspjeha. U lingvističkoj teoriji i praksi jezične politike ovo se obično spominje kao problem autonomije pojedinih jezika. Poznata su dva osnovna tipa autonomije; jedan se naziva Abstand-autonomijom, a drugi Ausbau-autonomijom. Abstand-autonomija vlada između jezika koji suu po svojoj tipološkoj i genetskoj pripadnosti dovoljno udaljeni da nema opasnosti da se pomiješaju primjerice kao između hrvatskog i mađarskog). Ausbau-autonomija se izgrađuje, i to je upravo sada slučaj kod nas. To je autonomija pomoću koje se hrvatski pokušava formirati kao zaseban jezik u popisu svjetskih jezika.

 To je razlog da se postojeće promjene odvijaju prije svega u opoziciji prema srpskoj varijanti?

 Naravno. Sve promjene koje se danas odvijaju, bilo pod kojim nazivnikom, teže za Ausbau-autonomijom. One žele hrvatski jezik udaljiti od onoga što mu je genetski i tipološki najbliže, dakle od srpskoga.

Ali danas se i među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, na primjer nekim vodećim članovima društva Prosvjeta, javlja ideja o postojanju autentičnog jezika Srba u Hrvatskoj?

 To je logična posljedica onog što se dešava u hrvatskoj jezičnoj politici. Ako hrvatska jezična politika formira svoj prostor javne komunikacije prvenstveno u simboličkoj dimenziji, objedinjujući prije svega Hrvate pod zajedničkim simbolom hrvatskog jezika, nije neočekivano da oni koji nisu Hrvati imaju potrebu da i sami pronađu vlastiti simbolički prostor. Problem je i za hrvatsku i za srpsku stranu veći nego što se na prvi pogled čini: Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani ali također i oni koji žive u ruralnim sredinama gdje su kompaktnije naseljeni, donedavno ni u kom pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a niti se danas još uvijek najčešće može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda. Intencionalno isključeni iz simboličkog prostora posredstvom djelovanja jezične politike, Srbi u Hrvatskoj ostaju na praznom prostoru koji teoretski mogu popuniti na različite načine: da teže za tim da se integriraju u hrvatski simbolički prostor, da stvore svoj vlastiti simbolički prostor, ili da se povežu s postojećim srpskim simboličkim prostorom. Solucija koju odaberu ponovo neće ovisiti o najefikasnijim modalitetima jezične politike, nego o globalnoj politici uopće."

 

Integralni intervju http://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htm

Da nisi nabeđen, znao bi razliku. 
Jel znaš šta je viršla?