Sumnjam da će ih se setiti. Crnkovići - roditelji - su najveći deo svojih zrelih godina proveli po kojekakvim Afrikama. Uostalom i ja sam ih tu upoznao. Ne bih ja uopšte pisao o potpuno privatnim stvarima ovde, da se nisam setio tog predivnog čoveka koji mi je bio kao drugi otac tokom 3 godine kada sam živeo u "nesvrstanoj i prijateljskoj" Zambiji. On jednostavno zaslužuje spomen. Bilo gde, bilo kad. I dok je moj otac tada bio u svom ego-tripu (bože moj, direktor je programa UNDP - velika stvar!) što je značilo da baš nije imao vremena da se bavi mnome, Jugo Crnković je "uskočio" i vodio me svuda sa sobom! Išao sam sa njim u lov, gazili smo skupa po afričkome bushu, a kad bi nešto ulovio - ja sam bio svečani gost za trpezom u njegovom domu! Pa kako to da zaboraviš?!?! Kad su se moj ćale i on nešto razišli, ja sam plakao danima... kako sad da se opredelim za jednog od njih dvojice?!?? Bože, koliko sam ga voleo...
Sećam se kada sam nekih 9 godina kasnije pronašao njihovu adresu u tel. imeniku za Zagreb - one godine kad sam vas čuvao od neprijatelja, u SMB uniformi... Imao sam "belu propusnicu" za grad i koga sam prvo potražio? Pa, naravno, mog divnog Juga i njegovu suprugu Dašu. Stigao sam do Može Pijade 30 (čini mi se) i zazvonio na vrata... u uniformi JNA. jebateled! Vrata je otvorila Daša. Nije me prepoznala,naravno, ali kad sam joj se predstavio... suze su potekle potocima. Moj divni Jugo je tada bio na Cresu gde su imali kuću i gde je on provodio veći deo godine. Nisam ga vidio, ni tada ni kasnije...
Bože kako sam voleo te ljude. Bili su oličenje svega najboljeg i najuzvišenijeg što još i dan danas tako iskreno volim u hrvatskom duhu i kulturi. Imali su tri kćeri. Kao što već rekoh, najstarija, Dunja, je postala operska diva (imao sam čast da je čujem neke 1989. na izvedbi Bachove "St. Matthew's Passion" u Beogradu... u samo predvečerje rata. Tada sam je i upoznao.). Manja, srednja kći, je ostala u Africi, dok je najmladja Sanja živela u Zagrebu. Koliko se sećam, ona je ostala u tom stanu u M.Pijade.
Neki će reći, čemu ovaj post kad je ovo potpuno privatna, intimna, priča? Možda su u pravu - no, ja sam osetio potrebu da napišem mali "homage" jednom predivnom čoveku iz Zagreba i njegovoj predivnoj porodici. Iz ulice u kojoj je i naš Ian živeo ko klinac - Moše Pijade u Zagrebu.