Zašto volimo nogomet više od svega u životu? Profesorsko objašnjenje

A ja sve to naprosto – obožavam. Totalno. I stalno to radim. S najvećim guštom.

Zato, kada je na repertoaru važna utakmica, odlazim u pub gdje se okupljaju navijači, a atmosfera je kao na stadionu. A najjače je – uvijek će biti – kada igra hrvatska reprezentacija. Od toga nema ničeg većeg ni zanimljivijeg.

Prosvjetljenje na podu

No, nije tako bilo oduvijek. Nekad sam utakmice gledao kod kuće. I jednom prilikom, kada sam gledao važnu utakmicu svog najdražeg nogometnog tima, dogodilo mi se prosvjetljenje.

Bio je to završni stupanj natjecanja, odlučujuća tekma na ispadanje. Čekao sam je danima, pročitao sve najave – bio sam spreman, usredotočen, nabrijan.

U prvom poluvremenu moj tim gubi 1:0. Sav moj optimizam i strpljivo iščekivanje pretvara se u razočaranje. Sjedim na poluvremenu izgubljen, u nemogućnosti da pronađem nadu. I tako sve do izjednačenja u drugom poluvremenu. Odjednom u meni raste nada, buđenje svjetla – možda ipak možemo.

I onda, u zadnjim trenucima – pogodak za pobjedu. Potpuno sam izgubio kontrolu. Uričem, skačem po sobi, derem se iz sveg glasa, bacam se na koljena, stišćem šake – potpuno ludilo. Ekstaza.

I dok sudac odsvirava kraj, ja ležim na podu. Ispružene ruke, stisnute šake, osmijeh od uha do uha. Potpuna sreća.

I dok sam ležao na podu, postao sam svjestan nečega što mi nikada prije nije palo na pamet. Tek kada se slavlje malo stišalo, pojavila se neugodna misao: Ne mogu se sjetiti da sam ikada bio ovako sretan. Ne na vlastitom vjenčanju. Ne kada su mi se rodili sinovi. Ne u trenucima svojih najvećih profesionalnih uspjeha.

I tu ja, doktor znanosti i profesor filozofije sporta, ležim na podu suočen s temeljnim pitanjem koje me nikada nije prestalo intrigirati:

Zašto sam zbog pobjede nogometnog tima doživio intenzivniju emocionalnu eksploziju nego u nekim objektivno najvažnijim trenucima vlastitog života?

Kako je to moguće?

Što je to s nogometom da me može dovesti do stanja ekstaze, a događaji koji određuju čitav moj život ne?

O kakvom se fenomenu radi?

Filozofski prezir prema nogometu

Zanimljivo, 1970-ih, na samom začetku moje discipline filozofije sporta, među akademskim filozofima, baš kao kod mog Hrvoja, vladao je jasan stav – sport, a posebice nogomet, nije dostojan filozofijske refleksije. Argument je bio jasan i snobovski: filozofija ne smije sebe spuštati na tako nizak nivo da se bavi nečim tako trivijalnim, bezveznim, glupim. Nogomet? To je za mase, ne za mislioce.

A ja pitam – kako djelatnost koja je mnogim ljudima smisao života, može biti nedostojna ozbiljnog promišljanja? Djelatnost za koju si ljudi uređuju cijeli svoj život kako bi joj se mogli potpuno posvetiti. Ili, ako baš hoćete, nogomet se može promatrati kao svojevrsni laboratorij ljudske prirode. U njemu jasno promatramo suradnju, natjecanje, pravednost, sreću, nepravdu, karakter, identitet i smisao. Drugim riječima, kroz nogomet zapravo promatramo same sebe. To je punokrvna filozofija.

Sjećam se svog prvog javnog nastupa na Učiteljskom fakultetu prije devet godina. Držao sam izlaganje o etici u sportu, koristeći brojne primjere iz nogometa. Određeni stariji kolege podizali su obrve. Jedan ugledni kolega pred većim me društvom želio poniziti i ismijati nakon predavanja i rekao: "Zar se stvarno isplati kritički razmatrati dvadeset i dva čovjeka koji trče za loptom i pokušavaju je ugurati između dva stupa?"

Koliko sam god osjećao poštovanje prema njemu inače i zbog svog statusa početnika, ispalio sam: "Znate, meni je vas baš žao!"

Šok i nevjerica u društvu. "Propuštate toliko bogatstva, doživljaja, emocija, ljepote – vrednota. Baš žalosno da to ne možete vidjeti i doživjeti."

Nije ništa odgovorio. No, nikada više nisam doživio ništa slično iz filozofskih krugova – ni o nogometu ni o filozofiji sporta. A na pitanje isplati li se – odgovor je i danas isti: apsolutno da.

Zašto nogomet nije "samo igra"

Norveški filozof Steffen Borge nudi odličan odgovor – nogomet je fikcijskog karaktera. Znamo da je fikcija i da nije od životne važnosti, ali se prema njemu odnosimo kao da jest. Pretvaramo se da jest. Upravo zato možemo urlikati od sreće zbog gola i tri minute kasnije mirno otići po kruh.

Jer nogomet funkcionira unutar onoga što je Johan Huizinga u briljantnoj knjizi Homo Ludens (1938.) nazvao "magic circle" ili čarobni krug. To je poseban svijet igre u koji ulazimo svjesnom odlukom. Početak utakmice označava ulazak u teorijski prostor koji je radikalno odvojen od normalnog života. Unutar njega igrači preuzimaju nove uloge, slijede druga pravila, a akcije imaju drugačije značenje.

Izvan njega postoje računi, krediti i rokovi, političke i ekonomske krize. Unutar njega postoji samo jedna stvar: igra. Devedeset minuta živimo prema drukčijim pravilima.

I zato – u tom čarobnom krugu – možemo doživjeti sreću koju ne doživljavamo u stvarnom životu. Nećete se baciti na koljena i urlikati kada stavite supruzi prsten na ruku na vjenčanju, ili skakati od sreće po rađaoni kada vam se rodi dijete, niti se baciti na pod u ekstazi kada vam uruče diplomu. To su drukčije vrste sreće u potpuno drukčijim okolnostima i kontekstima. To ne znači da su manje vrijedne. Samo su drukčije. I upravo to je neprocjenjivo.

Šest razloga – model koji nijedan znanstveni aparat ne može izmjeriti U svojoj knjizi Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline (2021.) ponudio sam svoj znanstveni odgovor na pitanje zašto volimo nogomet i što je to što ga čini takvim fenomenom: zbog njegovih intrinzičnih vrednota. To su unutarnje i za nogomet specifične vrijednosti koje ne možete iskusiti nigdje drugdje osim u nogometu. I razradio sam model sa šest razina. Uz važnu i zanimljivu napomenu – nijednu od njih ne možete izmjeriti klasičnim znanstvenim aparatima. I to je bit nogometa – ona bježi znanosti jer je igra. A igra je ona koja stalno bježi znanstvenim nastojanjima da je iskontrolira, izračuna i izmjeri.

Evo mog modela:

1. Socijalna razina – prijateljstvo, povezanost i zajedništvo koji se intenzitetom razlikuju od svakodnevice. To je ona "kemija" u momčadi, trenuci kada igrači naslućuju dodavanja bez riječi, jer igraju kao jedno tijelo. Povezanost igrača i navijača. Pripadnost.

2. Emocionalna razina – preplavljivanje emocijama, od euforije Marija Mandžukića nakon gola u polufinalu protiv Engleske do apsolutne agonije nakon ispadanja od Turske na EP-u u Austriji. Te emocije su autentične – sport legitimira osjećaje koje smo drugdje naučili potiskivati.

3. Duhovna razina – od ekstatičnih stanja potpunog oduševljenja do postizanja takozvanog "flowa" ili ulaska u "zonu", o čemu je pisao mađarsko-američki znanstvenik Mihaly Csikszentmihalyi, rođen u Rijeci. To je stanje u kojem igrač više ne razmišlja – samo djeluje.

4. Spoznajna razina – uvidi o sebi, o taktici, strategiji. Nogomet je intelektualni izazov. Kao što je Johan Cruijff govorio: "Nogomet se igra glavom. Noge su samo alat."

5. Osjetilna razina – miris pokošene trave, pogled na dresove svog tima, zvuk navijačke pjesme, zagrljaj nakon pobjede.

6. Moralna razina – doživljaji pravde i nepravde, izbori između prevare i poštenja. Kada je Paolo Di Canio uhvatio loptu rukama umjesto da zabije prazan gol jer je protivnički vratar ležao ozlijeđen, dobio je FIFA-inu nagradu za fair play. Kada je Miroslav Klose priznao dodir rukom i zatražio poništenje vlastitog gola, iako je sudac prvotno priznao pogodak, pokazao je integritet koji nadilazi rezultat. To su moralni izbori koji grade dušu sporta.

I dodatno, za moj je model ključan preduvjet – prakticiranje nogometa i ulazak u čarobni krug. Ako niste, žao mi je – onda ne možete potpuno razumjeti njegove intrinzične vrijednosti. Možete razumjeti pravila. Možete razumjeti rezultate. Možete razumjeti ekonomiju sporta. Ali ne možete potpuno razumjeti iskustvo. A ono je ključno i nužno.

To je slično kao kada pokušavate objasniti okus kave nekome tko je nikada nije probao. Možete opisivati koliko želite. Ali nešto će uvijek nedostajati. Sport je prije svega praksa. Iskustvo. Sudjelovanje.

Nepredvidivost i paradoks pobjede

Britanski filozof Stephen Mumford pokazao je nešto fascinantno: nogomet je optimalno nepredvidiv. Njegova statistika sugerira da čak 17% ishoda predstavlja "nelogične trijumfe" – utakmice koje bi po svim parametrima jači tim trebao dobiti, ali ih gubi. Da uvijek pobjeđuje jači, bilo bi dosadno. Da uvijek pobjeđuje slabiji, bilo bi besmisleno.

Mumford uvodi i pojam emergencije: dobra momčad uvijek je više od zbroja pojedinaca. Cristiano Ronaldo je fantastičan, ali bez Modrića, Kroosa i Casemira upitno je koliko bi golova postigao i trofeja nanizao.

Zato Leicester City 2016. može osvojiti Premier ligu – prije početka sezone kladionice su mu davale 5000:1. Zato Hrvatska 2018. može doći do finala svjetskog prvenstva. Zato Real Madrid pod Zinedineom Zidaneom može osvojiti tri Lige prvaka zaredom – ali i ispasti od Ajaxa na svom stadionu.

Kapital, politika i krađa fikcije

Ne bih bio pošten da ne spomenem tamnu stranu. Jedan od bardova filozofije sporta William Morgan bio je jasan: komodifikacija sporta – njegovo pretvaranje u robu za prodaju – korijen je većine moralnih problema suvremenog nogometa.

Ključna i simbolična u tom smislu je 1984., kada je Međunarodni olimpijski odbor pod Juanom Antoniom Samaranchom prodao olimpijski logo korporacijama – tada kompjutorskom divu Atari. Tada konačni zamah dobiva proces u kojem sport postaje industrija. Klubovi se pretvaraju u dionička društva, igrači u imovinu, navijači u potrošače.

Posljedice? Manchester City, PSG i Chelsea kupuju uspjeh. Natjecanje više nije samo na terenu – ono je i na bankovnim računima. Brojni FIFA-ini skandali, dokazana korupcija, pohlepa i politikanstvo, namještanje utakmica za potrebe klađenja, političari koji koriste nogomet za svoje dnevne ciljeve (sjećate se "nogometnog rata" između El Salvadora i Hondurasa 1969.?). Kapital ne poznaje granice.

Borge je to nazvao krađom fikcije. Nogomet funkcionira tako što se pretvaramo da je važan. Kapital taj privid izvrće: igračima pobjeda postaje materijalno važna, a navijačima važna jer su uložili identitet i novac. Kad se otkrije da je utakmica namještena, fikcija se ruši.

Ipak, volimo ga

Unatoč svemu – unatoč novcu, korupciji, unatoč tome što političari i dalje pokušavaju nogomet pretvoriti u svoj instrument – nogomet ostaje najljepša sporedna stvar na svijetu. Brazilci ga zovu joga bonito – najljepša igra.

Zato, ako ste praktičar sporta u bilo kojem pogledu – igrač, navijač, trener, čak i sudac – uživajte u uspjehu ili se razočarajte u neuspjehu. Prepustite se iracionalnosti. Uđite u čarobni krug. Skačite od sreće. Grlite one oko sebe nakon važnog gola. Vičite savjete koje nitko neće čuti. Objasnite izborniku i sucima što ne valja preko ekrana. Uzmite svojih 90 minuta i podsjetite se da život nije samo posao, obveze i odgovornost. Niti samo produktivnost, racionalnost i oportunizam.

A ako niste praktičar sporta – žao mi je. Ne možete u potpunosti proniknuti u fenomen nogometa. Molim vas, nemojte ni pokušavati, pogotovo ne s visoka pametovati onima koji jesu u krugu. Ne razumijete – i točka. Ne trebate voljeti nogomet, ali nam nemojte kvariti gušt. Jer mi koji jesmo u čarobnom krugu – znamo zašto skačemo, deremo se i grlimo.

Završna: Jedva čekam Engleze

Evo, već imam spremnu majicu Hrvatske. Dogovoren termin s ekipom. Vino u podrumu. Spreman sam. Jedva čekam Engleze.

Možda je Hrvoje u pravu. Možda je doista riječ samo o dvadeset i dva čovjeka koji trče za loptom. Ali… ako nešto može proizvesti toliku radost i toliko zajedništva, toliko emocija, ljepote i nade, karaktera i smisla – onda to nikada nije samo igra.

Upravo zato ćemo i protiv Engleza opet skakati, derati se, grliti – i na kraju možda opet ležati na podu. Sretni. Iracionalni. Živi.

Jer nogomet je, na kraju krajeva, mjesto gdje nam je dopušteno biti potpuno ludi od sreće – a da nas nitko ne pita zašto.

Vidimo se u čarobnom krugu.