Ne treba mesati alkoholizam i boemiju, jer je prvo bolest, a drugo nacin zivota. Boem dolazi od francuske reci boheme, sto znaci nekoga ko dolazi iz Ceske (Bohemije)...nije mi ta etimologija najjasnija, moram da priznam (mozda ce Ian znati nesto vise), no nije ni bitno toliko. Bitno je da su boemi ljudi koji se svojim zivotnim stilom suprotstavljaju rigidnim i konzervativnim normama ponasanja koje namece malogradjanstina. Svega tu ima, i avangarde, i subverzije, i politickog otpora, i umetnosti - tj. borbe za umetnicke slobode. To ne treba da cudi, boemi su uglavnom dobro obrazovani ljudi, najvecim delom intelektualci, glumci, umetnici...po definiciji se zalazu za licne, umetnicke i politicke slobode. Mesta okupljanja su - naravno - kafane., galerije i pozorisni bifei. Cinjenica jeste da svi oni odreda redovno piju, ali je takodje cinjenica da je rec uglavnom o ljudima iza kojih dosta toga ostaje. Centar beogradske boemije bilo je cuveno "F odeljenje", bife starog Ateljea 212, restoran Klub knjizevnika, i Srpska kafana, u kojima su 70ih i 80ih godina carevale takve intelektualne i moralne gromade kakvi su bili Borislav Mihajlovic Mihiz, knjizevni kriticar, Bogdan Tirnanic Tirke, novinar, Danilo Kis, pisac, Slobodan Selenic, pisac, Zoran Radmilovic, Petar Kralj, Ljuba Tadic, Slobodan Selja Aligrudic, Bora Todorovic, glumci, Radmilo Armenulic, teniski trener, Dragutin Gostuski, kompozitor, Ljuba Stojic, psiholog, itd, itd. Oni su za svojim kafanskim "katedrama" intelektualno oblikovali citave generacije...svedoci su mi pricali da su to bile neverovatne diskusije na najrazlicitije moguce teme iz kojih su mogli da nauce zapanjujuce mnogo, jer je bila rec o nadahnutim, neverovatno obrazovanim, natprosecno inteligentnim i elokventnim ljudima, i povrh svega toga strasnim kozerima. Ranije, epohu medjuratnog Beograda obelezila je boemija cuvene Skadarlije Djure Jaksica, Tina Ujevica i ostalih...danas je Skadarlija vise mamac za turiste, a gradska boemija se prebacila na neka druga mesta. Bio sam na samom izvoru boemije, pariskom Monparnasu, po mestima na kojima je ludovao Henri Miler...potpuno ista stvar. London, pak, ima jednu potpuno drugaciju tradiciju - onu pabovsku...NYC bi, recimo, mogao da baci koji redak o centru njujorske boemije, Grinic Vilidzu, a Brane o Zagrebu (obojica su par excellence boemcine:))...da zakljucim, boemija je nesto neuporedivo vise od pukog kafanskog laprdanja preko vinske case (uz Sekija Turkovica i "poslednjeg boema" u pozadini:). To je stil zivota...a jedna od odlika tog stila jeste cesta upotreba najpopularnijeg socijalnog lubrikanta - alkohola.