Miki Rapaić je Bog, meni najdraži igrač ikad i na neki način čovjek za kojeg se vidjelo da zna sve o nogometu a da mu nogomet nije najvažniji u životu. Nije njemu bilo ispod časti ni otići igrati za Trogir, a di je god igrao imao je status legende kluba (i u Turskoj i u Italiji).

Sjećam se jedne anegdote kad su mi prijatelji bili u Njemačkoj i došli u neki fensi restoran u kojem naravno nema mjesta i sad pokušali nešto po balkanski s konobarom za šankom riješiti da se ipak neki stol oslobodi i nema šanse, ali kažu oni ma mi smo došli iz Hrvatske, ne poznajemo grad, di ćemo sada naći drugi restoran, a izlazi neki Turčin iz kuhinje i kaže - Hrvatska - Miki Rapaić! I krene bulaznit na turskom koliko njemu Miki znači u životu, jedva su na kraju uspjeli platiti večeru, ko da je Miki došao. 

Što se tiče samoozljeđivanja kartom čini mi se da je to bilo u avionu pred let za Zagreb i utakmicu s Dinamom.  Najbizarnija ozljeda ikad.

Dosta indikativno kod ove golčine koju si stavio je upravo glas našeg cijenjenog i poznatog komentatora. Režimska kuja se skoro rasplakala od tuge što se jedan od navećih poteza otkad je HNL-a se dogodio njegovoj Croatiji.

Turci s tim nisu imali problema:

http://www.youtube.com/watch?v=z7W4pKVK9A8

Miki je jednom rekao - ne izlazim baš do grada, svaki put ostanem bez love jer me puno ljudi zaustavlja. Najveći!