Siniša Glavašević, urednik Radio Vukovara i ratni izvjestitelj,
točno prije dvadeset godina javljao se s ratnim izvješćima iz
opkoljenog grada. Neposredno prije pada Vukovara u programu Hrvatskog
radija, počelo je emitiranje njegovih priča, pristiglih faksom iz
podruma vukovarske Opće bolnice, kasnije objavljene kao Priče iz
Vukovara. Početkom 1997. njegovo je tijelo pronađeno na Ovčari.
To ljeto dobili smo papagaja, to zadnje ljeto kad smo bili djeca, i
krasnu mesinganu krletku, koju smo noću pokrivali crnom krpom. Naučila
sam prelaziti glavnu cestu, i kako su dani bivali sve duži, odlazila sam
sama na sate baleta. Ako sam išta u životu radila s toliko ponosa i
samopouzdanja, to je bio korak do sastavljenih stopala, pogled lijevo,
pogled desno i dostojanstveni prelazak ulice. Na njezinu drugom kraju,
putem do Gradskog kazališta pokret je već svjedočio postojanje balerinki
broj 28 u platnenoj vrećici.
Jednom mjesečno, pored vježbanja pirueta, učiteljica nam je dopuštala
da uvježbamo vlastitu koreografiju uz pjesmu koju odaberemo. Ja sam
bila luda za Tajči, svi su bili ludi za Tajči. Hajde da ludujemo s
vlastitom koreografijom, tih je dana carevalo između regala i stolića u
dnevnoj sobi, koji bih malo pogurala, pa čekala mamu da dođe iz druge
smjene, skuha kavu (tada se spavalo i s kavom), smjesti se za kuhinjski
stol i nadgleda napredak. Svakim danom, sve više, u svakom pogledu.
Nekad je samo malo gledala kroz mene.
Tata je uvijek radio, ali nije mu promakla Tajči, nisam mu promakla
ja. Jednog poslijepodneva kad sam htjela pred zgradu na igranje, nije me
pustio. Bila sam dosta razočarana, bilo je ljeto, ferije, a ja sam bila
medicinska sestra, u tom našem ratu, koji smo vodili pred zgradom,
protiv stare Olajnice, lijepom uzbudljivom ratu, prije rata. Posjeo me
je na kauč pored sebe i upalio glomaznu Sharpovu liniju, slušali smo
Radio Vukovar. Znala sam taj glas. Mislim da je jednom bio i u našem
hodniku. Ili sam to sanjala. Ali ovo nisam:
„A sada, za Ivanu s Olajnice, od njezinog tate, Hajde da ludujemo! Vaaau!“
Poskočila sam u nevjerici, i slušala tu pjesmu tako grozničavo, kao
da je prvi put čujem, tata se smijao, i tako smo se gledali, samo neka
radost, i još nešto, trenutak u kojem sam mu oprostila što je jednom
rekao: „Lepa Brena je koza.“
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je djetinjstvu došao kraj, u podrumskom
stanu rodbine u Zagrebu, pod općom opasnosti, opet taj glas. Glas koji
čita pismo Branitelja Vukovara i Borova naselja, glas koji kaže:
„Dođite i borite se zajedno s nama. Jer nemojte misliti da ćemo vam
vječno čuvati stanove, hraniti ribice i ginuti za vaš sretan dolazak na
gotovo.“
Glas zbog kojeg, tada spokojna, zamišljam svog tatu u uniformi kako
hrani papagaja. U njemu čujem šum, drhtaj, očaj, prkos i strah, ne nužno
tim redom, ili ne nužno, možda to samo ja upisujem, u svoju Priču o
Siniši. Njegov glas koji za mene znači prekretnicu, prije i poslije
Glasa, sve je izmijenjeno i svi smo izmijenjeni.
Ostavljam ratna izvješća koja me nadilaze, ostavljam sramotu Hrvatske
o kojoj je danas moderno govoriti (a formulacija je stigla iz Vukovara
telefaksom još 15. 11. 1991.), ostavljam petomjesečnu bebu koju je 18.
11. 1991. u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović,
od ostataka granata djetetu je stradalo bedro i natkoljenica, ostavljam
je, u zadnjem izvješću Siniše Glavaševića. Ostavljam Vukovar svima onima
kojima treba za što im već treba. Sebe ostavljam u Sinišinoj Priči o
djetinjstvu koju uzimam kao osobnu kartu bez datuma isteka.
Dva dana prije pada grada, prestala su stizati izvješća, a u
programima Hrvatskog radija moglo se slušati svaku večer po jednu
Sinišinu priču koje su 12. studenog 1991. stigle na privatni faks u
zagrebačkom predgrađu. Slušali smo ih u mraku. Nitko se nije usudio
paliti svjetlo, prizor nas samih, vjerojatno bi nas prestravio.
Točno prije dvadeset godina, u ovom mjesecu, iz podruma vukovarske
Opće bolnice stizali su tekstovi. Netko vrlo, vrlo mlad, od dvadeset
godina i pet mjeseci, ne pamti svoju prvu operaciju. Dvadeset godina
kasnije, ostavljam sve to, čitam Sinišine priče, i pišem svoju priču o
njemu. Utišavam sve podmukle zvukove i pucnjeve u pozadini, potiskujem
kolonu da još malo pričeka, na pragu svoje tridesete godine, bliža njemu
nego sebi, čitam samo priče. O ljubavi, O vremenu, Za roditelje, O
porodici, O velikim i malim ljudima, O pjesnicima, O svemiru, O
zagrljaju, O igri, Priču za tebe, Priču o životu, Priču o priči.
Sramota me reći što radim dok čitam. Zato ću samo reći što mi prolazi
kroz glavu, na što me tjeraju njegovi tekstovi. Želim pisati, želim
pisati bolje, želim za svaku rečenicu, poput njega, jamčiti svojim
životom. Ne kalkulirati ulozima i uvidima iako se život sastoji od toga.
Komforan, dobar život. Želim biti bolja mama, želim biti šira osoba,
želim dati sve od sebe, ne odustati samo zato što se činilo da je Ovčara
kraj. Pokušajte čitati i vidjet ćete kakvom silinom će i na vas
nagrnuti iste želje. Pronaći će u vama ono najvrjednije, za koje možda i
ne želite da se iskopa. Jednostavnost njegova pisanja, svojstvena
velikima, puna slojeva, dubine i smisla, ne da mi više da išta kažem,
samo da citiram djelić Priče o zagrljaju:
„I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kad nekoga
grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to
je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu
bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da
preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi
koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste.
Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kad
nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što
će vam donijeti sljedeći trenutak.“
Tugu zbog promašene recepcije, obremenjene isključivo kontekstom,
kratkovidnosti ljudi koji se brinu za nacionalnu povijest, dignitete
ratova, patetične domoljubne gnjavaže. Ima li ijedna važnija knjiga,
neposredna i bliska svakom ljudskom iskustvu proizašla iz tog vremena,
iz podruma, iz pakla, koju bismo mogli čista srca ponuditi djeci. Priče
koje nas uče o hrabrosti, ljubavi i ljudskosti, ne kunući se u isprazne
nacionalističke fraze. Jer tu se šapuće u parkovima i pronosi život dok
padaju bombe.
I još samo nešto. Da bude jasno. Ovo nije priča o Hrvatima i Srbima, o
njima Siniša nije ni govorio, uvijek je spominjao svoje sugrađane,
ljude. Ovo nije čak ni o Vukovaru, ovo je moja Priča o Siniši.