NYC je napisao/la:
Au, dje me nadje, Kajboj! Zanimljivo pitanje - ali prilično besciljno... Dakako, u pravu si, "u nas" je "B" sniženo H, dok je ovde, u USA, B - prirodno H!?!?! Hebemumiša, kako sad to objasniti!?!!? Nemam pojma, druže. Kao što nemam pojma zašto ovde uče skalu kao, do re mi fa sol la TI do! A u onoj staroj SFRJ j bilo, do re mi fa sol la SI do!
TI ili SI, pitanje je sad!
U pravu si i glede #a - to je B (po evropski) ili B flat (sniženo) - po američki!!?!?
Možda će Lionel Mandrake znati, a ako ne on, onda sigurno Brane.
P.S. Hajde, nastavi da mi zadaješ morska pitanja!
Vidi cijeli citat
E, priča o solmizaciji, odnosno sustavu u kojem tonove zovemo i pjevamo kao do-re-mi-fa-so-la-ti(si) meni je draža, nekako "umjetničkija". Dakle, benediktinac Guido iz Arezza, iliti Aretinski, muzički teoretičar i izumitelj suvremen notacije s početka 11. stoljeća, smislio je to ovako: Uočio je i odabrao himan u čast svetog Ivana u kojem šest uzastopnih stihova počinju različitim slogovima teksta na šest različitih uzastopnih tonova ljestvice.
Na te su tonove u latinskom tekstu pali sljedeći slogovi:
Ut queant laxis
resonare fibris
Mira gestorum
famuli tuorum,
Solve polluti
labii reatum,
Sancte Iohannes.
Umjesto "ut", početkom 17. stoljeća je stavljen za pjevanje mnogo podesniji "do", a potom je dodan i naziv za sedmi ton ljestvice "si", prema inicijalima svetog Ivana.
Na engleskom govornom području u 19. je stoljeću "si" promijenjen u "ti" zato da dva tona ne počinju sa "s".
A u tom smo pogledu, dragi Profo, mi i u bivšoj Jugi bili zapad, dakle u Hrvatskoj je bio "ti", a kod vas "si".
Kauboju, hvala na poticaju za ponavljanje gradiva.
Clint Eastwood: They go on and on with all this bullshit about “sanctity”—don’t give me that sanctity crap! Just give everybody the chance to have the life they want.