Kemija bi mi bila zanimljiva da u srednjoj školi nisam imala totalno ludu i histeričnu babu. Od visokih peći su mi ostale traume, a ni u osnovnoj ni u srednjoj školi nismo imali ni jedan jedini praktični sat ili minutu. 

Mrkva, Brane & Co., tekst na prethodnoj strani redigovan. 

na "tradicionalnom" mini kongresu pred božić (nikako ne božićni domjenak jerbo se na takve dogodovštine ne troši lova poreznih obveznika) će bit premijera desetominutne snimke kemijskih radionica, pa ću do onda složit i rezultate anketa, nisam se još dogovorio sa sobom u kojem vidu ću predstavit rezutate ali nekako ću to morat objavit, jerbo kasnije sve ide na web stranice jednog instituta, hrvatskog društva kemičara i h društva kem inženjera

nazocan


u osnovnoj smo imali kao neke pokuse jer je jedan od schul-kolega imao starog koji je radio u Okiju, pa je baratao materijom, ciribu-ciriba predstavama za siroke mase i imao doma vise epruveta nego cijela skola

u srednjoj se cetri godine kemije svelo na teoriju, lupanje jednadzbama s molima i milimolima, bubanje udzbenika napamet (u onim razredima kad je nekakav udzbenik kemije za opce gimnazije uopce postojao) i moje teorije "spojim dva atoma vodika, dobijem deuterij i na pola puta sam do bombe..."

Zanimljivo kako se sa kemije svi sjećaju samo rješavanja jednadžbi.  Dakle, sjećaju se matematike.  A ne bijelih šlafroka, zaštitnih naočala i rukavica, epruveta, mućkanja, dima, vatre, erupcija...
Možda ti je ovo odgovor na pitanje zašto se djeci zgadi kemija u školi.

Ja pamtim samo vatru i dim, ali kao nažalost rijetke senzacije. To sam i napisao u anketi.
Nego, Mrkvinjo, ajde se raspitaj gore na Ruđeru mojoj profesorici koju citiram u anketi.
Mislim da joj je ime bilo Katarina, prezimena se ne sjećam. Ali, kuriozum je u tome da je ona bila časna sestra (iz reda milosrdnica) i da je, osim što je u mojoj gimnaziji predavala kemiju, također radila i na Ruđeru. E sad, kad je u ono vrijeme Ruđer zaposlio časnu, onda je vjerojatno stvarno morala biti veliki kalibar. Drugi kuriozum je taj što je, zbog svog posla na Ruđeru, hodala u civilu, pa i k nama na nastavu. Naravno, i njezina civilka je bila takva da je čovjek odmah morao pomisliti kako je riječ o redovnici. (A i brkovi su joj bili impozantni ).
Dakle, njena definicija koju pamtim zauvijek: Dušice draga, sve je kemija!

Zadnje što sam čuo o njoj je to da joj je znanstveničku karijeru prekinula - Crkva, odnosno njezina redovnička zajednica, koja je odlučila da će njeno znanje i godine u znanost uloženog rada ipak biti bolje iskorišteni na način da časna postane poglavarica samostana u Sarajevu, nego da i dalje krade Bogu dane na tamo nekom institutu pored groblja.

Pamti li Ruđer takvu osobu?

Meni se čini da misle na kemijske jednadžbe, ne na stehiometriju.