E, baš me hebe me ova vremenska razlika... dok ja stignem da se uključim u nekakvu zanimljivu diskusiju, svi učesnici su uveliko već u carstvu snova.

Stoga, ukratko samo, par komentara.
1. Glede Brace Dimitrijevića. Ne, nisam ga nikada sreo (koliko me sećanje služi), ali ima jedna zanimljiva epizodica. Pre par godina, kada su u grad dolazili na par dana Mira F. i suprug joj, Goran, bili smo se dogovorili prvo veče da se nadjemo u gajbi koju su oni koristili na Manhattanu. Ispostavilo se da je to -
Bracin loft na Broadway-u! Tako sam bio u njegovom stanu, a da čoveka nisam ni upoznao. Tu sam imao prilike videti još neke njegove radove koje sad zaista ne bih da komentarišem jer, kao što reče Gazda, to je malo duža priča ("malo" duža, još kako

!). Inače, loft me je bio impresionirao svojim oskudnim, gotovo minimalističkim, ali estetski savršenim enterijerom.
2. Aahhhh...
RJ! Naš Gazda je poznat po tome što nam s vremena na vreme baci kosku da je glodjemo... sve onako virtuelno, je l' te! Nema greške, na papiru, da ne kažem, monitoru, RJ je tip žene koju bih iz starta - startovao. Još ako se ne šminka (što sumnjam, na osnovu fotki, ali nema veze...), jaooooooj, BRE!

Nego, nešto iznenadjujuće lepo (mi) se dogodilo prošle subote... neplaniran, ali duuugo iščekivani, ponovni susret sa jednom izuzetnom devojkom (ženom?).
Nakon godinu dana, ponovo se pojavila ( niotkuda!) i direktno ušetala u moj šesnaesterac, jebateled! Neću ništa više da se ofiram ovde, da ne "ureknem". Ali, bude li kakvog nastavka - prvi ćete biti obavešteni (pošto znam da vas to straaašno zanima

).
3. Potpuno offtopic. Jutros sam, pre svog prvog časa, imao sastanak/razgovor sa ženom koja mi je direktno nadredjena ("my superior"), odn. ona je šef katedre kojoj zvanično pripadam. Nije sad uopšte bitno o čemu smo sve pričali, ali izašao sam iz njenog office-a neverovatno dobro raspoložen. I baš sam razmišljao da se javim, dok ste još tu na forumu, da vam kažem, kako je to lep osećaj kad imaš šefa/šeficu koja te ceni, poštuje, voli i koja će uvek da učini za tebe sve što je u njenoj moći! Koji je to kontrast u odnosu na priče koje sam slušao godinama dok sam živeo u YU i u kojima je gazda/šef/direktor - svejedno - uvek nekakav idiot, sadista koji ne može a da se svako malo ne iživljava i "sisa krv" svojim podredjenima! A moja šefica je toliko dobra prema meni da mi je neprijatno, majke mi! Trebalo bi da sam već navikao na sve to, ali, ne mogu a da se svaki put iznova ne iznenadim kada me na kraju razgovora pita, "samo mi reci, šta još mogu da učinim za tebe!?"
Kakva su vaša iskustva sa nadredjenima? A sa podredjenima?
I da li vama koji ste u Hrvatskoj i Srbiji ova moja priča deluje nestvarno, ili su se i tamo profesionalni odnosi promenili nabolje?