iskustvo iz pet godina hrvatske korporativne onanije nije bas onako kako je to tricke opisao, ali rezultat je slican. naime cijela meni zapovjedna struktura je bila veoma srdacna (najcesce) i obavezno bi zavrsavala razgovore sa "sto jos mogu ucinit za tebe, vrata su uvijek otvorena, ako ima bilo kakvih problema samo fucni,...." ali od tih razgovora nikad nikakve koristi, nista nikad se nije rijesilo ili bar krenulo rijesavat. tako da sam prve godine sa tih sastanaka odlazio prposan kao i nas profa, druge godine sam isto odlazio zadovoljan, da bi negdje na pola puta, prelazeci mostic preko potoka koji veselo zubori, razdvajujuci institutleke od njihovih glavonja, skuzio da sam ga jope fasovao ka nepatvoreni hlebinac. s obzirom da me je dvije godine silovanja mojih mozdanih vijuga dovelo do lagane rezigniranosti i trajne nezainteresiranosti (tako se osjecao gro mladih ljudi nakon tih par godina inicijacije, sto je totalna katastrofa), u daljnjem radnom vijeku takvim sastancima najcesce nisam prisustvovao (neizrecivo vazan exp koji trazi moju permanentnu prisutnost) ili sam kad se bas nije dalo izbjeci navukao pancirku na zivce, namijestio botox smijesak na lice i autisticno klimao glavom, mantrajuci u sebi: "nikih problema nema". da nas sve skupa ne cijene i ne postuju to se dalo naslutit dosta rano (izmedu ostalog i po placama, koje su u institutu bile ponizavajuce male u odnosu na ostatak firme).