glede sefova, najbolje se slazem sa sefovima koje ne vidim po par dana/tjedana... znaci, netko tko ima povjerenje u mene i pusta me da radim kako znam, mojim metodama, no tko je u isto vrijeme siguran da cu dobiveni zadatak i obaviti. Ako ga nesto trebam ili ako trebam podnijet nekakav izvjestaj o napravljenom, javit cu se - to moze bit sutra, a mozda i za pet tjedana... bitno je da on shvaca da u medjuvremenu ja stvarno radim svoj posao. Susreo sam se par puta s takvim ljudima i s njima je pravo zadovoljstvo raditi
s druge strane, nisam osoba koja bi non-stop trckarala za sefom i stalno nesto zapitkivao, motao se okolo, trckarao sim-tam, uglavnom - morao "biti blizu". Ja se povucem u svoj bunker i bas me briga. Dajte mi samo telefonsku i internet vezu, pola krede i nema me... a ljudi suprotnog stila, po mojem iskustvu, cine apsolutnu vecinu... pa onda spike "vidite, sefe, kako sam to dobro napravila?", pa setkanja oko njegovog ureda i slicno, bljak... podignu zguzvani papir s poda i bace u kos i idu se hvalit sefu
a postoje i sefovi koji su toliko uvjereni da je njihova pozicija dokaz pozitivne prirodne selekcije i da stoje na vrhuncu piramide homo sapiensa, da je to nenormalno... najcesce su takvi ljudi psihicki i fizicki stari, onemocali, svjesni svojih ne malih ogranicenja, pa su onda i sitnicavi i skloni tomu da "sve imaju pod kontrolom" i uzivaju u petljanju u stvari u koje se zapravo ne razumiju... takvi ce pitat i sto je pisalo na onom papiru, bacenom u kos... i kojeg formata je bio... a godi im i promenada ispred njegovog ureda, nemaju povjerenja u svoje ljude... imao sam takvog jednog, kojeg sam ispratio u penziju i kraj karijere - strasno iskustvo
[uredio istok.stajanje - 04. listopada 2007. u 10:46]