"Zambata, Zambata, Zambata!!!" Ne znam je li se sećaš, Hugo, ali nekoć davno sam opisao epizodu iz detinjstva (imao sam nekih 9-10 godina), kada sam, onako somnambulno, ušao u spavaću sobu roditelja, noseći u rukama punu kutiju sa igračkama, uzvikujući ime plave devetke!!!
To su mi, naravno, tek sledećeg dana ispričali otac i majka, a ubrzo je i cela familija počela da se sprda sa mnom, kako, eto, "mesečarim", hodam u snu, a uz to, uzvikujem ime igrača Dinama iz Zagreba!!!
Razmišljajući danas o toj - i drugim somnambulnim - epizodama, dolazim do zaključka da sam, kao klinac, bio fasciniran samim imenima tadašnjih Dinamovih zvezda. Moš' misliti, ja sam rastao u sredini u kojoj se svako prezime (ili 9 od 10) završavalo na "ić". I onda, najedared, veliki uspeh jednog "našeg" tima (ne ljutite se, hrvatske patriote, tako je zaista nekad bilo), a u njemu neka meni jako čudna i zaista fascinantna prezimena: Zambata, Rora, Gucmirtl (!!!), Belin, Cvek... itd.
Ali, zašto sam u rukama nosio kutiju sa igračkama??? Hmmmm, gde je Mr. Sigmund Freud kad nam je potreban!?