ajme, sta je vas ultrasa!

Bilo nas najviše u ulici  Ali smo se razišli po RH, k'o rakova djeca

Nije Cat, manja ekipa, ali do 8 ujutro  

Evo pročitah par strana unatrag...  Pa vidim da sam samo neka 2 sata bolji od gazde.  Što se tiče boravka u Srbiji.  Tamo negdje u 3. razredu nas natovarilo u vlak u 6 ujutro u Sisku, pa onda jedno 7 sati vožnje do Beograda (čekanje u Vinkovcima od jedno sat i pol), poredalo nas dva po dva da se držimo za ručice, u stoju promarširalo do Kuće Cvijeća, ophod oko sarkofaga, i pravac natrag na stanicu, i opet jedno 7 sati natrag do Siska.  Ako se dobro sjećam, drugarica nam je putem šapnula "ono tamo je Marakana"... ili možda "stadion JNA"?  Ne znam više, jedno od ta dva, razlike de-rastićneee... "aaaa! Jel možemo ić vidjet? Jel možemo, mi bi išli, jooooj pa aaajmo, drugarice, kad smo već tako dugo putovali, daaajte, molimo vas"... "Ne može, nemamo vremena!"  No putem sam po prvi puta, a valjda i zadnji, vidio trolejbus.  Čuda li čudnoga, tramvaj ali bez tračnica, autobus ali s rogovima... čudna zvjerka.  A šta ak šole mora malo skrenut pa odveze pa trola izgubi kontakt sa žicom?  Svašta mi se rojilo u glavi.  Ali neizbježno je bilo pitanje "Drugarice, jel ide taj trolejbus do Kuće Cvijeća?  Jel se možemo vozit do tamo?  Ako nije daleko, možda nas šofer poveze stanicu-dvije?"  Hebiga, ja mislio da su svi šoferi ko u sisačkom autoprometu, pa da samo moraš malo nakrenut slatku glavicu i meketavim glasom reć "čiko, jel može samo dvije stanice..."  Drugarica naravno rekla da "Ma jooj, ne može, ne stanemo svi..."  Istini za volju, ne bi stao ni jedan, gužva u trolejbusu je bila ko u Tokiju na podzemnoj u pol 8 ujutro.

To je, dakle, moj doživljaj Beograda - nedohvatljivi veliki stadion u daljini, trolejbus, i ona dva u plavom šta stražare kraj bijelog mramora.  Ali daleko od toga da je bilo razočaravajuće -- pa nekih 14-15 sati u kupeu u vlaku, usaftani sendviči iz aluminijske folije sa putrom, čajnom i paprikom... nema bolje.  Još išao jedan roditelj, valjda kao ispomoć drugaricama, pa pričao u našem kupeu viceve stalno.  Jedini kojeg se sjećam je kad je Mujo išao u kazalište, i onda pričao Hasi kako je najbolje bilo na kraju kad su dijelili kapute, Mujo uzo tri komada!  Sjećam ga se jer ga isprva nisam razumio, kakvi sad kaputi u kazalištu... onda nam čovjek objašnjavao kako to funkcionira u kazalištu... ono, daš kaput na čuvanje u garderobu, ne moraš ga držat smotanog na krilu ko u kinu u Sisku... ajme koji koncept to kazalište!  Uglavnom, vrlo edukativan trip.

Da dodam i ja svoj glas "kriminalizaciji" ovog uratka.