Brane je napisao/la:
(...)
A Bukowskog sam čitao davno, nije me nikad baš previše fascinirao.
Mislim da je davno prošlo vrijeme u kojem bi nam umjetnost trebala pokazivati i dokazivati kako svijet, ljudi i život mogu biti i uglavno jesu grubi, jadni, ovisnici o koječemu, nemoćni da išta promijene... itd. Ma, mogla bi ovo biti čitava tema, ali mislim da svi to prije ili kasnije naučimo od života i gledajući stvaran svijet, stvarne ljude oko sebe, a nažalost često i same sebe. E pa onda radije posegnem za umjetnošću koja pali svjetlo u tunelu, ako baš hoćeš i uljepšava... ali što bismo bili kad sami ne bismo sebi i barem najbližima oko sebe nastojali uljepšati, oplemeniti i osmisliti zbilju. Evo, sad čitam autobiografiju Oskara Danona, to je moj čovjek! Dirigent, imat će uskoro 95 godina, imao svjetsku karijeru, našao mir u Baškoj na Krku gdje se druži s ribarima, a pamti većinu glazbenih velikana 20 stoljeća (i ne samo glazbenih) koje sretao širom svijeta. I čovjek lijepo kaže: glazba mu je bila utočište, ali i glazba mu je bila kompas u vremenima kad su ga čitavi narodi gubili.
(...)