Osvanulo je prekrasno sunčano jutro iznad Kvarnera, konačno nakon tjedan dana magluštine i memle
Zadnjih dana ne mogu se probuditi nikako, počeo sam igrati neku bezveznu igricu, mahjong alchemy. Ništa posebno, rušiš neku piramidu, ali brate tako zarazno za izluditi, na poslu svi igraju (ja najbolji

), pa moraš održavati formu. Svaku noć kažem sebi, ajde samo ću još jednu baciti i uvijek dočekam 5 sati buljeći u ekran, a oči kao krofne. Jebateled trpi proizvodnja, ne mogu se na poslu pojaviti prije 13h, a i onda odmah palim igricu dok ne napravim zavidan rezultat, pa ga ostavim u redakciji na ekranui izađem van, dok oni svi gledaju i misle si "kako je đubre uspjelo nagurati toliko bodova". Takav sam u svemu što igram, moram biti prvi, sudjelovanje se ne računa, je li to bolesno?
