Gazdi ne preporučam šetnju s bilo kakvom hranom u rukama po središtu Mugebe, pogotovo ne intenzivnog mirisa, jer kad navale ptičurine golubovi, galebovi ( a Mile je vidio koliki su) i ostala pernata gamad (pri tome ne mislim na lastavice) ima da ga leteći zlikovci razyebu kao onu trebu (ili bijaše tip) u telefonskoj govornici u svima poznatoj Hitchkockovoj uspješnici

Petak je bio, klasična gužva u gradu, nema busa sat vremena do mog skromnog naselja na zapadu Mugebe. Nekako se dotaljigao i moj dugo iščekivani 3A, upadnem ja unutra i jedno jedino mjesto slobodno, baš kraj lika u plavo-bijeloj prugastoj košulji s oznakom Autotroleja. Vidim poznat šole, zna nekad voziti i našu liniju, a živi nedaleko od mene, očigledno s posla putuje kući. Pozdravim i sjednem kraj njega, a u oči mi upadne još jedan detalj, čovjek čita knjigu!!! Ne znam je li stereotip i jesam li snob, ali stvarno nisam očekivao od šofera gradskog prijevoza da vrijeme krati knjigom. Isto tako nisam ni pristaša teorije da izgled odaje inteligenciju pojedinca, no ako su ti koji to tvrde u pravu, ovaj zasigurno ne bi trebao držati u ruci ništa doli volana (mislim se ja u sebi dok sjedimo). Tako prekinem ja njega u gutanju stranica klasičnom pričom o vrućini, gužvi, fucking obilaznici, turistima koji nam rade kaos zbog kojeg nam vožnja od 15 minuta traje 60 istih, ali nikako ne mogu dokučiti šta čita! Srećom izlazi stanicu prije mene, pa je morao sklopiti štivo, zamoliti me za prolaz i izložiti pogledu naslovnicu književnog djela koje je tako s guštom, koji mu se čak iscrtavao po licu, iščitavao po pasjoj vrućini u 30 godina starom autobusu bez klime. Imao sam šta i viditi,

naslov: Gola istina, autor Nives Celzijus 

Što bi vi na mom mjestu, smijali se ili plakali, ili pak oboje što sam ja učinio, naravno tek kada je čovjek izašao!?

 

 

 

 

 

 

 

 

zdravo društvo... šta se radi... u Mostaru neko tmurno vrijeme danima, odavno ne gledasmo Lazieve dresove na nebu :)

 

gdje nam je Mile?