E Trile moj, da ja parlam
Nihon-go ko što ga ne hablam, još bi ti i rekao... ovako ništa baš ne razumijem. Pokazali su neku reportažu, razgovor sa ženom koja je to preživila, vjerujem da je ona evocirala uspomene, ali opet, jedino šta kužim je da je našminkana, zgrbljena, i u najboljoj svečanoj odjeći vješa veš i pere suđe (

). Pokazuju puno ljudi u molitvi. A sama komemoracija... da ti pravo kažem, sasvim normalno izgleda. Ima spomenik u sredini, neki betonski "tunel", naopako V ili U, kako hoćeš, u kojem gori vječni plamen. Oko toga neki park, postavljene tisuće stolica, i podij za govore, pa onda malo govori premijer, pa neka djeca nešt recitiraju, i tako. (A onda sam morao iz hotela pa na posao).
Sad sam upravo pitao svoje domaćine ovdje, odnosno domaćicu, o svemu tome. Zadivilo me to razmišljanje. Hebemu sve, kad bi tako ljudi kod nas razmišljali, ne bi se nikad ratovalo. Prvo govori kako je to važan dan i događaj za Japan, da se to ne smije nikada zaboraviti, i kad ljudi koji su kroz to prošli svi vremenom poumiru, da mlađe generacije ne smiju to nikada zaboraviti. I kaže, samo ove godine je umrlo oko 5000 ljudi od posljedica te bombe (ej, ove godine, znači 63 godine kasnije!), i da svake godine tisuće ljudi umiru od rakova i ostalih posljedica.
Ok, reko, sad ja nju pitam, pa nakon svog tog zla, kako to da su tako dobri sa Amerikancima?! A ona počne prvo sa kontrapitanjem: "A koja bi bila poanta da ih sad mrzimo? Koja korist od toga nama, ili koja šteta njima?" Kao, zar nije bolje ovako, da surađujemo? A ja šutim i mislim, e vidi se da živiš jako daleko od Balkana... Pa ona nastavi i govori da uostalom, ima puno ljudi koji i njih mrze. Koreanci i Kinezi prvo, Japanci su tamo svakakve strahote radili, pobili nebrojene tisuće ljudi, i kaže sad oni nas mrze. Ok, ali svi ti ljudi koji su to napravili su već davno mrtvi, i što bi mi sad trebali radi toga napraviti? Što mi možemo danas promijeniti? Jedino što možemo je pružati im materijalnu i novčanu podršku, što je ok, ali koja je njima korist od toga šta nas mrze? Gdje je onda tome kraj, kako da onda idemo naprijed? Kao, sad bi i mi njih trebali mrziti valjda zauzvrat, a čemu? Pa kaže, i šta, sad bi oni nas trebali napast da nam se osvete. I onda bi se mi trebali naljutiti, i napasti njih. I onda oni opet nas. I tako do kad? A kaže, mi, tj. Japan, smo zemlja bez nekih prirodnih resursa, i moramo puno toga uvoziti iz drugih zemalja. I kako sad mogu reć nekom Kinezu ili Koreancu, "ja tebe mrzim", ali ajde da se dogovorimo pa da mi prodaš ovaj ili onaj resurs... Kaže, to je smiješno, ne može se tako funkcionirati.
Pa onda opet okrene priču na Ameriku i Japan. I još me više zadivi - kaže, i nemojmo zaboraviti da smo uostalom mi taj rat započeli. Imali jesmo svoje razloge (navodno, Europa i Amerika su ih htjeli izolirati, što njima znači laganu smrt jer jednostavno trebaju trgovati s drugima da bi preživjeli), ali opet, mi smo započeli taj rat... Sad, nije ovo rekla eksplicitno, ali je nekako ostala u zraku implikacija u smislu "mi smo počeli rat, i dobili smo po repu, i zašto bi sad trebali toga koga smo napali mrziti zato što nas je nadjačao i pri tom koristio sva sredstva?"
I sad ja nju pitam jel taj sklop razmišljanja takav radi neke religije, ono buda, šinto i to sve, a ona meni kaže da je katolkinja, i da je njena obitelj vrlo religiozna, katolička -- uostalom, zove se Maria, kaže, to joj je pravo ime, a ne kako svi misle neko "zapadnjačko" koje je ona izabrala da kao nama bude lakše... ha.
Uglavnom, neki drugi svijet, i za mene tuđ. Ali čini mi se da su Japanci davno, i jako brzo, prošli tu neku katarzu nakon ratova gdje su sve lijepo odmjerili, priznali i svijetu, ali što je još važnije i sebi, šta je bilo a šta nije... i odlučili živjeti dalje najbolje kako znaju i mogu.
Samo mi je na kraju svega ostalo žao što ti Japanci i nama Balkancima ne daju malo toga na čemu su oni... gdje bi nam bio kraj.
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.