Juče otpratih majku na JFK, vratila se u Bgd posle višemesečnog boravka kod mene. Koliko mi je laknulo što sam opet sam (

), toliko mi stoji neka knedla u grlu. Svaki rastanak sa njom, svestan sam, možda je i poslednji. Zdrava je ona neverovatno, ali ipak su godine u pitanju...
Što reče jedan stari pesnik, život je lagano umiranje.
I tako blago sentimentalan sam se jutros probudio još pre zore. I nije mi krivo. Da znate ljudi kako je lepo bilo svitanje nad Njujorkom! Bože, koji predivan dan... (baš kao što je bio i utorak 9/11/01! )
Uvek me ovaj grad izvuče iz svakog bluesa...
Zato vam svima poklanjam
klasiku,
New York State of Mind.http://www.youtube.com/watch?v=SJxmcPP-q8s&feature=related
P.S:
Prez, kad si ono rekao da dolazite? 9.10 imaš koncert Olivera Dragojevoića u Carnegie Hallu (mala sala, da ne pomisle neki...)!