Mamić je
REKAO ISTINU

Zdravko Mamić se drznuo javno reći ono što i sami (sportski) novinari među sobom govore. Kazao je Mamić istinu o jednom dijelu sportskih novinara, ukazao i na crnu stranu novinarstva koja postoji jednako kao i u drugim profesijama i sferama društva i života.

Sedma silo nečista

Naravno, mediji su sila, zvali je sedmom ili drukčije, ali su - sila. Imaju moć za kojom će posegnuti najviše kada se osjete ugroženi. Razotkriveni. Ogoljeni. Pa će iz svih laptopa, kompjutora i mikrofona opaliti rafale po Mamiću s jednoglasnom presudom: kriv je! Kriv je jer je rekao da nisu baš svi sportski novinari profesionalci kakvi bi trebali biti.
Možeš sve, ali u novinare ne smiješ! Oni se osjećaju zaštićenom vrstom koja sebi uzima za pravo svakodnevno kritizirati koga bilo, napasti žrtvu s argumentima, ponekad i bez njih. Vrsta koja ne podnosi i ne priznaje negativnu kritiku na svoj račun.
I inače kod sportskih novinara rijetko što ide na njihov račun. Obično ide na račun klubova, menadžera, igrača, raznoraznih moćnika, političara...

Za ovu priču nebitni su ’lik i djelo’

U "slučaju Mamić" nužno je razjasniti neke stvari. Kao prvo, nitko nema pravo drugome uskratiti da javno kaže mišljenje o drugome. Nikome, pa ni Mamiću. Novinari sebi daju za pravo svako malo nabaciti se blatom na prvog čovjeka Dinama, a njemu ne bi dali za pravo kazati što on misli o njima. Oni o njemu mogu, on o njima ne bi smio!?
U ovoj priči uopće nije bitno tko je i što je Zdravko Mamić, njegov lik i (ne)djelo, kakav je on i kakvi su njegovi postupci. Umjesto Mamića, mogao je o dijelu sportskih novinara na isti način javno progovoriti i neki NN, problem bi ostao isti. Ajmo, udrimo medijsku blokadu. Ovaj je protiv nas. Danas Mamić, sutra netko drugi.
Novinari žele i mogu kreirati javno mišljenje o bilo kojoj osobi u našem društvu, naposljetku, to i rade, pritom ne dopuštaju "neprimjerene" kritike na svoj račun. Pravila igre koja oni diktiraju jednostrana su, naravno, njima u prilog. Zar novinarstvo nije javna profesija kao i svaka druga, zar novinari nisu javne osobe kao i oni o kojima oni često i na grub način pišu: nogometaši, sportaši, pjevači, glumci, političari, Mamić...?
Daleko bi nas odvelo nabrajati što su sve ružno novinari napisali, da je taj i taj viđen pijan, da taj i taj ne zna igrati nogomet, da ona njega vara ili on nju, da je netko primio mito... A kad netko kaže da svega toga ima i među novinarima onda je to fašizam i primitivizam. Zašto toga ne bi bilo među sportskim novinarima? Zar smo svi mi bezgrešni?

Traže imena isti oni koji ih ne spominju

Mamiću prigovaraju da nije imenovao novinare o kojima govori. Istina, optužbe nemaju težinu ako se govori općenito, bez konkretnih imena i prezimena. Pogotovo ako stižu iz usta Zdravka Mamića. Međutim, istina je i ta da on nije govorio o svim sportskim novinarima, već o jednom dijelu njih. Traže mu imena isti oni koji su toliko puta u svojim tekstovima napisali da je "nogometni milje mafijaški i leglo kriminala", da je "politika kurva". Optužba općenita, bez imena. I nitko je nije nazvao neciviliziranom ili fašističkom.
Kao sportskog novinara najviše od svega smetaju mi licemjerje i dvoličnost nekih kolega. Toliko puta do sada naslušao sam se priča u novinarskim krugovima kako toga i toga kolegu plaća taj i taj menadžer, kako ima otvoren račun za klopu u restoranu na račun kluba, kako je dobio sat, majicu, gratis putovanje, skupo jedro ili terapiju leđa zbog nekog teksta... Javna je tajna da su neki od njih u službi klubova i menadžera, u interesu prodaje igrača i dobre zarade, zaposlenja supruge, položenog ispita na fakultetu sina ili kćerke.
O tome se naveliko govori među novinarima, ali kad netko drugi o tome javno kaže onda ga treba medijski blokirati. Ako ne mislimo isto - opalimo mu cenzuru. Uvijek se tako radilo, kroz povijest je to bila najuspješnija metoda nametanja svoje istine.

Blagodat trezvenosti

Toliko puta mi je bilo neugodno u društvu kolega koja uistinu "ne mirišu ugodno", koji izgledaju neuredno, prljavo, koji baš smrde. Neke je prava blagodat vidjeti trijezne, čak i ujutro. I u svakoj redakciji se zna koji su to, o njima se priča. Neki neće ni pustiti vodu u WC-u nakon obavljene velike nužde, radije će to zadovoljstvo ostaviti kolegi koji će doći poslije, neki neće ni ruke oprati poslije mokrenja, neki su primijećeni kako masturbiraju na radnome mjestu dahćući i slineći na scenu s ekrana svog kompjutora. I o tome se priča svakodnevno među novinarima. Po hodnicima, u kafićima, na putovanjima...
Istina je da ima nepismenih i polupismenih (sportskih) novinara. Istina je da ima i onih koji vole pogledati u dno čaše. Istina je da ima među njima ulizica, kao i onih koji se rijetko peru. Istina je da ima novinara koji surađuju s igračima i menadžerima na način na koji ne bi smjeli. Neka se javi sportski novinar koji to nije čuo ili kazao?

Ljudske slabosti posvuda

Sve su to ljudske slabosti kojih ima posvuda. Novinari su ljudi kao i svi drugi, sa svim svojim vrlinama i slabostima. Nisu svi na diku svojoj profesiji. I kao uvijek i svuda, stvar je svakog pojedinca kakav će on biti. Novinari moraju biti spremni i na negativne kritike. Ako je Mamić rekao to što je rekao, moraju dokazati suprotno. Argumentima u raspravi. No, u ovom slučaju novinari bježe od dijaloga. Ne daju mu više govoriti. Žele ga blokirati. Dajte, radije dokažite da je lagao. Pa ga onda blokirajte. A ako mu uzmemo riječ, a ne dokažemo da su njegovi navodi izmišljeni, onda to nije to.
Kažu i da "Mamić koristi javni prostor za obračun s neistomišljenicima". Za ime Božje, pa koliko smo optužbi i uvreda čuli iz usta jednog političara na račun drugoga u bezbroj emisija, zar Sanader nije govorio protiv Glavaša, a Glavaš se obračunavao sa Sanaderom, pa Račan, Mesić, Pusićka... pa nitko nije zatražio njihovu medijsku blokadu.

Blokada samo Mamiću

Ali hoće za Zdravka Mamića jer se on drznuo govoriti protiv sportskih novinara. Istinu. A istina najviše boli.
Narodna mudrost kaže da nije bitno što se govori, nego tko govori. Ovdje vrijedi suprotno. Nije bitno kakav je Mamić i kakvi su njegovi grijesi, bitno je ono što je on rekao. On tvrdi jedno, sportski novinari drugo. A tko je u pravu nećemo doznati ako drugome uskratimo pravo na riječ.
Istina su i brojni ispadi Zdravka Mamića. Pa ako možemo mi pisati o njemu, javno, zašto ne bi i on mogao kazati nešto ružno o nama? Cenzura je prirodni neprijatelj novinarstva. Niti je Mamić svetac, niti su to svi sportski novinari.

ne znam jel itko komentira ovaj tekst Marka Bilića iz Slobodne Dalmacije ali u svakom slučaju mislim da ovo zaslužuje posebnu temu. ovdje čak mamić i nije bitan akter cijele priče nego samo povod. u svakom slučaju bit će interesantno vidit reakcije ostalih novinara nakon ovoga jer rijetko se događa da ''svoj napada svoga''. U svakom slučaju Biliću svaka čast na tekstu. samo se nadam da neće imat posljedica nakon ovoga