Društvo mrtvih pjesnika

123
...
353637
...
808182
Moira
Moira
Potencijal za velika djela
Pristupio: 06.11.2005.
Poruka: 2.133
19. srpnja 2007. u 02:04
S obzirom na godišnjicu, povezujem teme i nazdravljam svima...
 
Tin Ujević
 
SMIJEŠNI VESELJACI
 

     Ah, dosta trijezni vinopije. I njihov mar, to je isto tako logično kao platiti porez, kartati se, otvoriti poštu, pogledati izloge. U zatvorenim lokalima, iza nekih dvorišta i tradicionalnih taraba, uz večernja svjetla razblažena abažurima, oni sjede i po danu, drže čašu i piju. Pijuckaju. Raspredaju se važni razgovori – prošlosti, mijenjaju se pogledi sukrivnje s konobarom. Polagano i svečano teče, curi vrijeme, kroz zidni registar dobnika s periodičnom pojavom akorda, zvučne kukavice ili drugoga mehanizma zvuka.

     I oni se smiješe. Kroz diskretna rumenila obraza što se šire, subesjednici i gosti, svi koliko ih ima u tihim povučenim lokalima, smiješe se. Za njih je uvijek svijet bio ovakva intimna, zakulisna naprava, kao halje kakve španske Madonne. Svi su razdragani, jer Milje se u njima javlja kao izvor. Oni koji dugo sjede već imaju gledalaca. Ovi ih posmatraju. Čude se kako neko može da tako dugo sjedi i da pije – čude se i smiju se. Smiju se logično, prirodno, po redu stvari, od sebe. Smiju se ljudi ljudima, jedni drugima. Promatrao sam taj smijeh. Čemu se smiju, i zašto? Šta je ovdje smiješno? Smiju se starcima, odmornicima, penzionerima, osobenjacima. Smiju se svemu. Možda je piti smiješno?

      Veseljaci su smiješni, no smijeh je ovdje obostrano zadovoljstvo. Doznaje se koliko je smijeha u bačvama. Bačve bi morale hihotati, grohotati. Na kraju prizora, smijeh je u stanju da ih baci u zagrljaj – ne u zagrljaj pobratimstva nego u zagrljaj smijeha. Smijeha iz mijeha.

 

riki_mo
riki_mo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.08.2006.
Poruka: 36.861
19. srpnja 2007. u 08:15
još malo Branka M.
 
Epitaf

Ubi me prejaka reč
 

Cvet
Evo cveta dovoljno smelog da miriše
Na praznom mestu i u uspomeni
 
 
Pesma
Varka prodre u reč
Vatra dostojna proleća
 
 
 
Spavači
Budan ja kradem ono što oni sanjaju
Čitajte http://generalposlijebitke.blogspot.com/BŽV!
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 18.06.2003.
Poruka: 16.042
19. srpnja 2007. u 09:45
srecna vam godina pa da nam pozivite jos toliko!!!!
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
19. srpnja 2007. u 12:03
Crvena, ali lijepa...

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti

I.S.
guardian
guardian
Potencijal za velika djela
Pristupio: 25.02.2006.
Poruka: 1.094
19. srpnja 2007. u 14:09

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE


Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

Izet Sarajlić


Kad vas je vec ovih dana u dpk uhvatila manija ili/ili,evo jednog teksta o necemu slicnom,ali malo ljepsem i malo drugacijem-

SIMPATIJA


Debele kožne knjižice pozlaćenih hrbata, stranica od papira koji kao da je rukom rađen, za neku umjetnost ili za dnevnik u koji će biti upisana nečija velika i tragična povijest, nešto o fatalnom zaljubljivanju, putovanju bez povratka u daleku zemlju, ili neka slična, jednako uzbudljiva, povijest iz vremena kada su se ljudima događale samo velike stvari, pa su morale biti ispisane krasnopisom. Te knjižice su zaista bile praznih listova, puno prije nego su došle do nas. Darivane su djevojčicama za dobro učenje i uzorno vladanje, za rođendan, Božić ili neki povod kojem danas ne znamo ni ime. Te djevojčice bile su naše majke, a knjižice su bile njihovi spomenari.
Unutra je sve iscrtano drvenim bojicama i ispisano, najopreznijim rukopisom na svijetu, nekim skupim poslijeratnim nalivperima, posuđenim za tu priliku od očeva, jer je upisivanje u spomenar bilo svečani čin. Tako svečanih u naše vrijeme nije bilo. Najprije bi se pomoću grafitne olovke i linijara povukle tanke crte, da rukopis ne bude krivudav i da se ne ruši prema kraju stranice, naheren kao krivi obijeljeni zid stare čaršijske kućice, a onda bi se perom ispisivale formule vjernosti, sklopljene u lažljive deseterce i dirljive rečenice kojima su se, davno, reklamirali ljubav i drugarstvo. "Ti se sjeti mene i moje uspomene", piše na listu na kojem je nacrtan modri zeko koji uzdignutom šapom pozdravlja voz koji odlazi. Na prvoj stranici upisala se najbolja prijateljica, neka Majda, Aida ili Milica, svjesna da je glavni lik ovog spomenara i uvjerena da će tako ostati zauvijek. Samo u spomenarima i više nigdje, riječ zauvijek nešto je značila.

A onda su, u sljedećim generacijama, spomenare zamijenili leksikoni. Bilo je to poput povijesnog prelaza iz romantizma u razdoblje realizma. Iščeznuli su anđeli i zečevi, nalivpera, deseterci, starinski običaji i pozlaćeni hrpti. Iščeznula je riječ zauvijek. Umjesto toga kupila bi se najljepša teka koja se mogla naći u knjižari, ili neka sasvim obična, a onda bi se na svaku stranicu upisalo po jedno prilično konvencionalno pitanje. Omiljeni pjevač, grupa, glumac, najbolji drug... I pitanje svih pitanja: "Koja je vaša simpatija?" U leksikonima su, naravno, jedni s drugima bili na "vi", jer je to zvučalo ozbiljnije i odgovornije, a na pitanje o simpatiji odgovaralo se inicijalom ili nekom šifrom iz koje nipošto ne smije biti jasno o kome se zapravo radi. U dvadeset redova jedne stranice, dvadeset je njih sakrivalo pravi odgovor. Ali već sljedeće pitanje, ono koje je tražilo da opišeš kako izgleda tvoja simpatija, pružalo je mogućnost da se malo otkriješ, ali da opet nitko ništa ne zna. Najljepše plave oči, kosa koja se opisivala kao da je viđena na filmskim ljepoticama, nos koji je zbog nečega uvijek bio prćast... Riječ prćast bila je u trendu.

Upisati se nekome u leksikon značilo je biti uvažavan u razredu. Uvijek je bilo onih kojima se leksikoni nisu davali. Ti nezanimljivi i bezvezni dječaci i te nevidljive djevojčice koje su sjedile negdje u sredini reda, pa su i u svemu drugom bile - u sredini, bili su žrtve okrutne hijerarhije uspostavljene iz istog razloga iz kojeg se uspostavlja i svaka druga hijerarhija: Da bi u njihovoj patnji uživali oni na vrhu, oni kojima se leksikon prvima davao na upisivanja. Nitko nikada neće saznati tko su bile njihove simpatije, koji inicijali, jer nikoga to nije zanimalo.
A priča o simpatijama zapravo je priča o tajnom karakteru zaljubljivanja, kojim je bilo obilježe no naše vrijeme. Naime, zbog nečega se nije smjelo znati tko ti si sviđa i na čiju ljepotu trošiš svu svoju fantaziju. Trošiš je kao što je više nikada nećeš trošiti. A ako bi se saznalo, ili samo posumnjalo koga voliš, počinjala su beskrajna razredna maltretiranja od kojih bi se u najkraćem roku odljubljivao i tražio svoju novu tajnu. Istina bi se često krila i od objekta tajne ljubavi. Razlog tome bila je velika vjerojatnost da ćeš biti ponižen njezinim odbijanjem. A odbijanje se u društvenom životu razreda strašno cijenilo. Kao recka na oružju teksaškog revolveraša.

Između spomenara i leksikona bio se promijenio svijet. Drukčiji su bili običaji, način života, rečenice koje ljudi jedni drugima govore. Moglo bi se reći da se i danas od svojih roditelja razlikujemo upravo onoliko koliko se leksikon razlikuje od spomenara. Po stranicama pozlaćenih knjižica pala je tuga od vremena. Nije strašna, nego je mekana kao jastuk pun bezrazložnih suza. Ista takva tuga pala je i na naše leksikone. Čudno zvuči, ali odrasli smo ljudi.


Miljenko Jergović





Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 10.09.2006.
Poruka: 6.000
21. srpnja 2007. u 00:01
Oblak


U predvečerje, iznenada,
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se iznad grada
oblak jedan.

Vjetar visine ga je njih'o
i on je stao da se žari,
al' oči sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari.

I svak je iš'o svojim putem
za vlašću, zlatom ili hljeb.om,
a on, krvareći ljepotu,
svojim nebom.

I penjao se sve to više
k'o da se kani dić do boga;
vjetar visine ga je njih'o,
vjetar visine raznio ga.


(Dobriša Cesarić)
[uredio percao - 21. srpnja 2007. u 00:02]
riki_mo
riki_mo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.08.2006.
Poruka: 36.861
21. srpnja 2007. u 00:19

POSVETA

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
(1950-1960)

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranitenaše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

(1955)

 
Izet Kiko Sarajlić
Čitajte http://generalposlijebitke.blogspot.com/BŽV!
riki_mo
riki_mo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.08.2006.
Poruka: 36.861
21. srpnja 2007. u 00:24

Dovršite moje pesme

Dovršite moje pesme
Vi koji mi pesme znate

U po daha u po glasa
Kao i ja presečene

Kao i ja nek ostanu
Zauvek nedorečene

Tamo gde mi fale reči
Stežite me oko grla

Stežite me oko grla
Vežite me oko srca

Dok poslednju reč izgrca

Dovršite moje pesme
Vi koji mi pesme znate

Neka vam nesaslušane
Potanko o svemu kažu

Bio jednom jedan pesnik
Kad mu nije bilo vreme

Sad nema ni nevremena
Da za pesmu vreme nađe

Lutajući kroz beznađe.

 
Velimir Milošević
 
još jedan mrtvi pjesnik, mrtav bar fizički, koji je pisao onako kako se poezija piše, osjećajno i važno...
[uredio riki_mo - 21. srpnja 2007. u 00:24]
Čitajte http://generalposlijebitke.blogspot.com/BŽV!
riki_mo
riki_mo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.08.2006.
Poruka: 36.861
21. srpnja 2007. u 00:29
da Vas ne zamaram previše, još samo par stihova jednog živućeg mostarskog pjesnika Miše Marića, koji sjajno ide iza Kike i Velje...
 

To po nebu vi mislite zvijezde


to se moje nade
 
po beznađu gnijezde...
 
 
Laku noć !
[uredio riki_mo - 21. srpnja 2007. u 00:34]
Čitajte http://generalposlijebitke.blogspot.com/BŽV!
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025
21. srpnja 2007. u 08:12
Perkane, da li ti je možda poznata glazbena varijanta "Oblaka" (Vlada i Bajka; beogradski Simon and Garfunkel)? Bilo nekad davno...
 
Riki Mo: naklon do poda!Clap
 
Dimni: Veruj mi da sam samo čekao kad će neko postirati tu Sarajlićevu pesmu... "Mala, velika moja"... to su bili ubedljivo najpopularniji stihovi kad sam ja još bio gimnazijalac. Nijedna školska priredba, nijedan resital se nije mogao ni zamisliti, a da neko ne otplače baš te stihove! U moje gimnazijsko vreme, to je vrhunski radila izvesna Maja Sabljić. Bože, kako je samo znala da podrhtava glasom, "maaaala, veeelika moooja, (šmrk, šmrk) večeras ćemo za njiiiiih vooooleti (šmrk, šmrk, šmrk)". Koja je ona folirant bila!
Jedino nikad nisam bio načisto sa Sarajlićevijm koketiranjem sa režimom. Mislim, "crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja ..." pleaaaaaaseeee????
Kako može komunizam uopšte biti "horizont želja"? Osim, ako ti nije bila "želja" da se uvališ u neku funkcionersku fotelju i da onda glumiš vlast do kraja života? Nemoj me pogrešno shvatiti - jako sam voleo Sarajlićeve stihove, ali sam isto tako uvek bio hiper-alergičan na sve ondašnje državne poete, pisce i kompozitore koji su se i te kako materijalno ovajdili od one smešne državne tvorevine koju smo zvali, "SFRJ". A Izet mi je do kraja ostao nedefinisan... malo je bio državni , malo opozicija, pa opet malo državni...  
 
Guardian:  Ne smem ni da pomislim šta će ti DPK Gazda napisati glede M.Jergovića! Možda se, ipak, obuzda i uspe da ignorira ovu "bačenu rukavicu" ! Wink Mada... poznavajući (koliko-toliko) Njega... sumnjam! Let's wait and see...
 
U svakom slučaju, veliki Clap za sve nove i stare poete. Bilo je izuzetno dirljivo "čuti" vas upravo na godišnjicu "neraspakiranih kofera"!
 
Kad smo već kod obljetnica, gde su nam Dida i El Presidente??? Uz Mrkvu, njih dvojica su bili najvažniji suradnici velikog Unda kada je postavljao temelje DPK... ? (A posle su došli Bojangles, NYC ... i ostatak priče je poznat). 
 
 
[uredio NYC - 21. srpnja 2007. u 09:35]
123
...
353637
...
808182
  • Najnovije
  • Najčitanije