Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke k'o će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Aleksa Šantić

Duso moja ja ne znam vise
koliko dugo ovdje stojim,
dok slusam kako liju kise
pod mracnim prozorima tvojim.

Duso moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim,
ti ne znas da je pola mene
ostalo s' tobom da te prati.

Ostalo s' tobom da te ljubi
kad budes sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego ista ima.

Duso moja k'o kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu,
jer s' tobom dodje i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

Duso moja ti umorna si
i bez tebe ti lezaj spremam,
na nekoj zvijezdi sto se gasi
ja trazim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom ispod granja
stavices glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj koji sanja
i zato necu da te budim.

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?


Abdulah Sidran