Ne marim da pijem, al` sam pijan cesto

                                       U graji, bez druga, sam, kraj pune case,

                                        Zaboravim zemlju, zaboravim mesto

                                           Na kome se jadi i poroci zbrase.

 

                                      Ne marim da pijem.Al` kad pridje tako

                                          Svet mojih radosti, umoran, i moli

                                      Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o

                                      Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

 

                                        I pritisne ocaj, sam, bez moje volje,

                                         Ceo jedan zivot, i njime se krece,

                                         Uzvik ga prolama..”Nece biti bolje,

                                        Nikad, nikad bolje, nikad biti nece”.

                                       

                                          I ja zalim sebe.Meni nije dano

                                        Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,

                                            Oci plave,tople kao leto rano,

                                        Zivot u svetlosti bez mraka i studi.

 

                                        I zeleci da se zaklonim od srama

                                       Pijem, i zazelim da sam pijan dovek,

                                   Tad ne vidim porok, drustvo gde je cama,

                                      Tad ne vidim ni stid sto sam i ja covek.

 

lijepa je ova "Pretprazničko veče" od Hepecka preporučena... sve su Aleksine ko i većine mostarskih pjesnika jake i jednostavne, kao što poezija i treba da bude. U nekim njegovim pjesmama baš sad primjećujem gdje su inspiraciju crpili Mišo Marić, Pero Zubac, Alija Kebo...  

 

evo jedne Šantićeve koja mi nekao ide uz ovu kišu koju čujem na prozorima, uz ovaj utorak i ...

 

 

SUSRET           

 

 

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih

Treperi duša, s njome sam se srio

Na izvorima gora zavičajnih.

 

U njenoj ruci pun je kondir bio

Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije

Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

 

U duši začuh slatke melodije,

I sve mi sjajem čudesnim zablista,

Milo i toplo, kao nigda prije.

 

Zavjesa spade... I ljepota čista

Ukaza mi se na svome oltaru,

Pod spletovima lovorova lista.

 

I ja zatreptah u sreći i žaru.

I vidjeh gdje se gore uzdrhtane

Oblače tiho u duginu šaru.

 

Pune rubina poviše se grane,

I kô da širok jedan veo sjajni

Pokri visoke grebene i strane...

 

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih

Treperi duša, s njome sam se srio

Na izvorima gora zavičajnih.

 

Od onog časa njezin korak mio

Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,

I s njom u srcu nosim svijet cio...

 

Noću, kad mjesec topi se po granju,

Ona mi dođe na doksat kô neki

Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

 

Uza me sjedne, i njen veo meki

Šušti uz moje bokore doksatne,

Kô srebrn šušanj zvijezda daleki'.

 

Puna dobrote tihe, blagodatne,

Pruži mi ruku i kô sestra prava

Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

 

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava

Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja

Na svaki glas joj do razdanka plava...

 

U zoru ode. Tamo gdje se svija

Sa makovima crvenim raž zdrela,

I zvoni pozdrav ranih melodija:

 

Stane i motri na uboga sela,

Na kolibice, gdje magla blijeda

Pokriva suha radenička čela.

 

Pošlje je vidim: penje se i sjeda

Na hladni greben i gori, s vrhunca,

Očima suznim moju zemlju gleda.

 

Odem li tamo gdje pod granjem bunca

Srebrni izvor, nađem je gdje bdije

Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

 

Siđem li doli, jezeru, gdje vije

Miris jasmina i ljubica skori',

Vidim gdje naga rukom pljeska, bije,

 

I kao rana zora kada zori,

Njezino tijelo od sunca i rose

U srebrnijem talasima gori...

 

O, kako milo šušte njene kose

Pod oreolom, i meni se čini

Nagdje na zlatnu planetu me nose...

 

Gledam i strepim... Šumore jasmini,

Svilene ptice sleću iz gnijezda;

I moja duša nad njom, u visini,

 

Leprša - puna duga i zvijezda.

 

  

iako sam mogao i postati Kiše od Zubca

 

 

 

Nisu Kiše, al je od Pere Zubca