Fernando Pessoa...'Ta stara tjeskoba...'
Ta stara tjeskoba
ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi
prelila se preko krčaga
u suze,u velike tlapnje,
u snove oblikovane u moru bez jeze,
u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla.
Prelila se.
Slabo znam kako se valja ponašati u životu
s ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši.
Da sam barem uistinu poludio...
Ali ne-ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji,
ovo možda...
ovo moguće...
ovo.
Zatočenik u umobolnici barem je netko.
Ja sam zatočenik u umobolnici bez umobolnice.
Lud sam hladno,
bistar sam i umobolan,
tuđ sam svemu i jednak svima,
spavam budam sa snovima što su ludost
jer nisu snovi...
Takav sam.
Jadna stara kućo mojega izgubljenoga djetinjstva!
Tko bi rekao da ću se ja tako ogoliti?
Što je s tvojim dječakom?-Lud je.
Što je s onim što je spavao spokojno pod tvojim krovom?-Lud je.
Što je s onim što bijah?Lud je.To sam ja danas.
Da barem imam neku vjeru...
Primjerice,onaj kumir
što je stajao,ondje,u kući,donesen iz Afrike.
Bio je veoma ružan, bio je nakazan.
Ali imao je u sebi boštvo svega u što se vjeruje.
Kad bih mogao vjerovati u nekog kumira-
Zeusa,Jehovu,Čovječanstvo-
bilo koji bi odgovarao,
jer što je sve nego ono što mi mislimo o svemu?
Prsni,srce od bojanog stakla!
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age