ZAROBLJEN U JESENI (Pablo Neruda)

Bilo je sedam i trideset

jedne jeseni

i ja sam čekao

nije važno koga.

A vrijeme,

umorno da bude sa mnom,

malo po malo ode

i ostavi me sama.

Ostadoh s pijeskom dana

s vodom

s talogom

tužnog,umornog tjedna.

-'Što je?'-reče mi

lišće Pariza-'koga čekaš?'

I tako sam više puta bio ponižen,

najprije od svjetlosti koja je odlazila,

onda od pasa, mačaka i oružnika.

Ostadoh sam

kao samotan konj

kad na pašnjaku nema ni noći ni dana

samo sol zime.

Ostadoh

tako bez ikoga, tako prazan

da je proplakalo

posljednje lišće

i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije

ne ostadoh

tako nenadano sam.

Bje dok sam nekoga čekao,

ne sjećam se,

bijaše glupo,

prolazno

ali to bijaše

trenutačna samoća,

ona samoća,

koja se bijaše izgubila na putu

i koja nejednom, poput vlastite sjene,

razvi svoju beskrajnu zastavu.

Onda pobjegoh s onog

ludog ugla

najbrže što sam mogao,

bijaše to kao da bježim ispred noći

ili ispred nekog mračnog kamena

koji se kotrlja.

Beznačajno je to što pričam,

no to mi se dogodilo dok sam čekao

ne znam više koga, jednog dana.