Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto mijenja. Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno napisano. Po njima: sve je u najboljem redu.

"Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."

Slijede potpisi dvojice ljekara.

Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.

Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.

Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu, klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.

Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću, pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali, kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od mene ne napravi čovjeka.

Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam ostao sam.
 
Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.

Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno vrijeme.

Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para, recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao, obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On je ostajao tvrd.

Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule. Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:

"Izgubio sam na kartama!"

On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće pitanje:

"Šta si igrao?"

Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.

"Po koliko poen?", pitao je dalje.
"Tri banke", odgovorih.
"Koliko partija?", pitao je dalje.
"Pet."

On me sumnjičavo gledao:

"Od koliko ste počinjali partiju?"
"Od sto", odgovorih.

On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade mi pare i sasvim mirno reče:

"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."

Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja požurih da podignem gramofon.

Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto. Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.

Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira upita:

"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"

U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:

"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava da ne dođe do toga?"

Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh. Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.

Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču, ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom, školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...

Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.

Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže. Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem.

Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:

Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.

Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze "Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".

Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.

Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na ulici.

Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u njegovom životu. Upitah:

"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?"

On mi duboko potresen odgovori:

"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens."

Tek sada mi je bio šah.

"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."

Zabrinuto je klimao glavom.

"Ne, ne smijem ja više piti."

Jedva savladavajući smijeh, rekoh:

"Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.
 
I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.

d.dz.