Društvo mrtvih pjesnika
Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam
dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako
je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto
mijenja. Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno
napisano. Po njima: sve je u najboljem redu.
"Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."
Slijede potpisi dvojice ljekara.
Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.
Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.
Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu, klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.
Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću, pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali, kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od mene ne napravi čovjeka.
Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam ostao sam.
Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.
Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno vrijeme.
Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para, recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao, obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On je ostajao tvrd.
Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule. Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:
"Izgubio sam na kartama!"
On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće pitanje:
"Šta si igrao?"
Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.
"Po koliko poen?", pitao je dalje.
"Tri banke", odgovorih.
"Koliko partija?", pitao je dalje.
"Pet."
On me sumnjičavo gledao:
"Od koliko ste počinjali partiju?"
"Od sto", odgovorih.
On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade mi pare i sasvim mirno reče:
"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."
Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja požurih da podignem gramofon.
Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto. Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.
Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira upita:
"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"
U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:
"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava da ne dođe do toga?"
Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh. Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.
Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču, ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom, školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...
Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.
Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže. Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem.
Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:
Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.
Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze "Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".
Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.
Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na ulici.
Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u njegovom životu. Upitah:
"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?"
On mi duboko potresen odgovori:
"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens."
Tek sada mi je bio šah.
"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."
Zabrinuto je klimao glavom.
"Ne, ne smijem ja više piti."
Jedva savladavajući smijeh, rekoh:
"Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.
I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.
d.dz.
"Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."
Slijede potpisi dvojice ljekara.
Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.
Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.
Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu, klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.
Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću, pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali, kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od mene ne napravi čovjeka.
Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam ostao sam.
Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.
Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno vrijeme.
Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para, recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao, obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On je ostajao tvrd.
Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule. Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:
"Izgubio sam na kartama!"
On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće pitanje:
"Šta si igrao?"
Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.
"Po koliko poen?", pitao je dalje.
"Tri banke", odgovorih.
"Koliko partija?", pitao je dalje.
"Pet."
On me sumnjičavo gledao:
"Od koliko ste počinjali partiju?"
"Od sto", odgovorih.
On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade mi pare i sasvim mirno reče:
"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."
Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja požurih da podignem gramofon.
Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto. Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.
Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira upita:
"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"
U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:
"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava da ne dođe do toga?"
Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh. Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.
Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču, ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom, školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...
Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.
Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže. Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem.
Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:
Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.
Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze "Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".
Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.
Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na ulici.
Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u njegovom životu. Upitah:
"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?"
On mi duboko potresen odgovori:
"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens."
Tek sada mi je bio šah.
"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."
Zabrinuto je klimao glavom.
"Ne, ne smijem ja više piti."
Jedva savladavajući smijeh, rekoh:
"Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.
I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.
d.dz.
Dimni nas svako malo pozitivno iznenadi. Ipak je on poeta. Osetljiva duša. Romantičar. Dobro, svako od nas ima nekoga koga mora da mrzi, po defaultu. Pa, tako i naš Dimni. Ali, u biti, mislim da od njega može na kraju postati VELIKI čov(j)ek. Najozbiljnije! Izuzetno je inteligentan, perceptivan...etc. Ostaje mu samo da svoju inteligenciju stavi u službu pravih ciljeva ! I da se manje svadja sa Dekijem NS .
dimnjacar je napisao/la:
Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam
dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako
je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto
mijenja. Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno
napisano. Po njima: sve je u najboljem redu. Vidi cijeli citat
Kakav drski plagijat početka Camusovog Stranca...
Šta je ovo uopšte?
Maximilian je napisao/la:
dimnjacar je napisao/la:
Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto mijenja. Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno napisano. Po njima: sve je u najboljem redu. Vidi cijeli citat
Kakav drski plagijat početka Camusovog Stranca...
Šta je ovo uopšte?
Vidi cijeli citat
Dario Džamonja, "Zdravstvena knjižica".
Da, malo je "pozajmio" leitmotif od Camus-a. Podsetimo se,
http://www.scribd.com/doc/3613804/Alber-Kami-Stranac
http://www.youtube.com/watch?v=cLSmhpwLdEQ&feature=related
Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.
And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.
Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'
But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'
Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'
But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'
This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!
Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore!
Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.
And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.
Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'
But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'
Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'
But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'
This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!
Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'
`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'
And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore!
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age
Hrvatski tenisači nastup u Davis Cupu otvaraju kod kuće protiv Slovačke
Ranieri preko Pašalićeve Atalante traži prvu pobjedu nakon povratka u Romu
Obrvan: 'Problem je što nam je realizacija na 50 posto, a nadam se da će obrana biti na sličnoj razini'
Dinamo na najbrutalniji način plaća ceh paklenom rasporedu
- Najnovije
- Najčitanije
Dinamo na najbrutalniji način plaća ceh paklenom rasporedu
3 sata•Nogomet
Đalović: 'Ljuti me ponekad što se ne priča o Rijeci koja nema poraz'
17 min•Nogomet
Hrvatski tenisači nastup u Davis Cupu otvaraju kod kuće protiv Slovačke
44 min•Tenis
Kompany: 'Kanea ne možemo zamijeniti, nadam se da će zaigrati do kraja godine'
52 min•Nogomet
Alen Jukić napustio Futsal Dinamo te je predstavljen kao novi trener HMNK Rijeka
1 sat•Nogomet
Dario Bel sudi Gorici i Hajduku, Mateo Erceg dijeli pravdu na Maksimiru
1 sat•Nogomet
Hrvatska socca reprezentacija nadigrala i glatko svladala i Argentinu
2 sata•Rukomet
SuperSport HNL nominacije: Birajte najbolje u studenom, traže se nasljednici Livaje i Gattusa
4 sata•Nogomet
Ohrabrujuće vijesti dolaze iz bolnice, Bove je pri svijesti!
23 sata•Nogomet
Dinamo na najbrutalniji način plaća ceh paklenom rasporedu
3 sata•Nogomet
Uno-zero basta
10 sati•Nogomet
Kronologija: Hajduk slavio protiv Dinama
1 dan•Nogomet
Sigur srušio Dinamo na Poljudu, Hajduk na sedam bodova prednosti ispred Modrih
22 sata•Nogomet
Budimir prijeti i Sevilli, Osasuna može do visokog šestog mjesta
6 sati•Nogomet
Hrvatski nogometni savez pokrenuo disciplinske postupke protiv Brune Marića i Tonija Dadića
8 sati•Nogomet