Penjemo se poput koza na planinu. Završio nam je odmor i sad opet po starom. Zajebano se penjati na ovu suru planinetinu, nigdje ni puta ni staze, ustvari ima jedan jedini kakav-takav put al jedan njegov dio prolazi rubom klisure i meni je frka ići tuda. Još od mladosti patim od aerofobije, zato se i nisam kao klinac poput ostale djece mogao pentrati na vrh drveća da pregledavam ptičja gnijezda. Uvijek sam im zavidio na tome i stoput sam pokušao ali bi već na pola stabla dobijao vrtoglavicu i onda bi se čak imao problema vratiti na zemlju. Sad gmižemo po zaleđenoj sniježnoj planini, dole ispod nas je ambis dubok stotinama metara, stisnuo sam se ko pijavica uz Baksuza, držim ga ko kliještima, ne smijem ni pogledati dole nego gledam samo u njegova leđa..grozničavo mu šapćem..

- Nemoj se zajebavat..ako odem ja ideš i ti..

On se smije

- Šta si se stisko...neš' moš' odvojit prste od jakete, smrznuće ti se..evo pogledaj ajde..nije strašno..

- Jebi ti to..aaa..jok..

Probijamo se kroz snijeg, napadao je ko iz vreće, ima ga preko metra..napokon dolazimo do položaja, pozdravaljamo se sa smjenom, oni piče dole, veseli su..mi otpuhujemo, ovdje ćemo ostati dva tjedna, Rolingstonsi su nam donijeli vreće kruha, par vreća konzervi i kobasica i to nam je sljedovanje za dva tjedna. Vodu možemo topiti od snijega i ako ne bude nekih problema to nam je sve. Nije lako izlaziti izlaziti gore. Municije imamo dovoljno od prošle smjene. A i ko će napadati po ovom nevremenu i ovom snijegu, to je u ovoj planini nemoguće po kojoj se ne možeš kretati ni kad je suho a kamoli kad snijeg sakrije sve ove škripove i provalije. Negdje upadneš u snijeg do pasa a negdje te drugi moraju čupati kad propadneš u neki škrip. Računamo da će ovaj teren biti miran i dosadan. Bolje tako.

Raspodijelili smo se po šatorima, u svakoj ima po jedna peć, grijemo se i pretežno kartamo. Već par dana nijedan se metak nije ispalio ni s jedne strane, idilično je i uopće nemamo osjećaj rata. Problem je što našim notornim alkosima ponestaje rakije i njih to muči. Zalihe su im već debelo pri kraju i sad moraju reducirati dnevne doze. Oni se okupljaju u jednom šatoru i tamo razrađuju taktiku. Siso vodi glavnu riječ, on će veli stati na kraj pijenju bez-veze. Situacija je ozbiljna i moraju se disciplinirati ako ne žele zapasti u apstinencijsku krizu. On uzima u ruku bocu Štoka i veli odsad se neće događati da neki potežu ko smukovi nego svak ravnomjerno. Objašnjava im da moraju bit uštimani ko nogometna ekipa, treba lijepo dodavati bocu a ne solirati jer tako uvijek ekipa gubi zbog sebičnih pojedinaca. On je veli golman i on će degažirati loptu..otšerafljuje bocu i poteže dobar cug onda dodaje prvom do sebe, on isto potegne i daje drugom, ovaj isto potegne cug i dodaje trećem ovaj potegne cug pa onda kao ...dodati će slijedećom ali onda se predomisli i potegne još jednom iz boce...u tom trenutku Siso izvaljuje svoje goleme oči na njega, otima mu bocu i viče..

- Ne driblaj..vrati loptu golmanu.

Ja i Jablan izlazimo na stražu, cupkamo u mjestu, hladno je, oko nas mir i tišina snijegom zametene planine. Odjednom ispred nas čujemo kako sjekira udara o stablo, odzvanja njezin tupi zvuk u tišini, to oni tamo s druge strane sebi sjeku drva. Jablan skida pušku s ramena i opali nasumce jedan metak. Prestaje udaranje sjekire, mi ćulimo uši i nakon par trenutaka tišine začuje se jasno glas..

- Ne pucaj jarane ...matere ti..

I opet udara sjekira o stablo, mi se smijemo, ja govorim Jablanu.."pusti čovjeka". On vrti glavom i nešto psuje. "smiješan je ovaj rat" veli...

Navečer se dogovorimo da podijelimo smjenu. Ne vjerujemo da će neko doći po noći a kamoli po ovome snijegu, hladno je, temperatura se spušta debelo ispod nule i nema smisla da se obojica smrzavamo. Noćas pada Nova godina i nas je zapala baš ta smjena kad se godine dijele. Izlazim iz šatora nešto prije ponoći, mijenjam smrznutog Jablana, on huče u prste, sav se skorio, ulijeće u šator, ja izlazim, palim cigaretu, penjem se na jednu kamenu gromadu, čak bi me neko mogao i nanijeti al začudo osjećam da za to večeras nema šanse. Pogledavam na sat, za koju minutu će ponoć, sjedim na gromadi na vrhu divlje planine i čekam Novu Godinu. Pa to je doživljaj mislim u sebi. Jebeš ovakav doživljaj..mislim se u sebi....hladno je za popizdit. Odjednom sa svih strana nebo paraju svijetleći meci..tuku ..vidim... i ovi naši, tuku i oni ispred nas i sa svih strana dokle god oko seže vidim zmijolike tragove svijetlećih metaka kako se lijeno penju prema nebu..mjesečina je i vidi se na daleko. Na desetine isprekidanih mlazova stotinama kilometara uokolo. Gledam tu veličanstvenu sliku razjapljenih usta, nikad prije nisam vidio tako nešto fascinantno i nesvakidašnje...slika ko iz sna..

evo..

ko da i nebo nešto slavi
obuklo se u sve svoje zvijezde
one male
sićušne
i veće
i gle..
i mene već radost plavi
kakvo veče
o Bože kakvo veče

a onda me nešto u dnu duše stegne
kao da me zaboli ljepota
u srcu osjetim sve patnje zemlje
ljudsko trpljenje
i tuga mi na dušu legne
o vidim Kriste tvoj križ
i tvoje razapenje, za naše grijehe
i naše spasenje
O..Bože zar je to
otkupljenje..

(pjesnik jos nije umro, hvala Bogu, a ka`će ne znamo)

Autor?

u polusnu osjećam neko drmusanje. Otresam se i okrećem na drugu stranu. Drmusanje ne prestaje. Podižem se napola i škiljim u poznatu facu, naslanjam dlan na čelo i dahćem. Treba mi vremena da dođem sebi. Najgore se buditi iz polusna. Imaš osjećaj da te neko krvnički tukao.

- Živac..ajd u kurac
- Idemo na osmatračnicu..smjena je.
- aukurac..
- Domovina zove..
- nemoj jebat.....

Još se trenutak-dva kliberim, trljam oči, otpuhujem, obuvam čizme i navlačim jaketu,...okrećem se oko sebe..

Stojim na kraju brda, i osluškujem govor noći. Sve je zamrlo, izgleda da spavaju i planine, i ljudi i zrak da spava. Samo je voda budna..glagolji. Hvata me obamrlost i neka čudna sjeta me obuzima. Misli se roje, i preplavljuju glavu tiho i neumitno..


čuo sam se s njom prije kojih sat vremena. Smijala se i rekla je da je super da su mi brat i nevista otišli na selo i da ćemo moć učit matematiku. Ustvari ona će mi pomoć u matematici jer sam ja tudum za taj prokleti predmet iz kojeg imam asa. Njoj to ide ko po loju a ja se mučim. Zauzvrat ću ja njoj napisati jednu pjesmu koju ja istresem iz rukava dok si reko keks..nju to raznježi a ja se smijem. Meni su te riječi malo blesave..izmišljam ih i slažem bez napora...njoj je to divno i topi se...

stojim na balkonu i čekam. S njega se vidi cijeli put koji ona treba preći..od autobusne stanice do zgrade. To nikad ne propuštam. pogledam na sat..naravno da je već trebala doć. Dobro onaj prošli autobus je bio na knap ali ovaj već...masa ljudi izlazi, ja izvijam vrat, ali to je hrpa žena s kesama u rukama koje grabe pločnikom a za njima se valjaju ljudi s aktovkama u rukama i par curica koje komentiraju naglas svoje gluposti tako glasno da ih čujem svaku riječ. Njih naravno nije briga. vesele su i neobazrive

a ništa..zapaliću još jednu....

ispušim cigaretu..odlazim do Wc-a reda radi vraćam se i opažam da je stigao novi bus. primjećujem je odmah među masom ljudi, imam nepogrešivi senzor. svaki osjetilo je prepoznaje. Ona se izdvaja iz mase i korača niz strminu koja vodi s vrha Pujanki. Upijam svaki korak i svaki mi se čini drugačijim i ljepšim od onog predhodnog. Njiše se lagano dok korača samouvjereno, ponosito ali s mjerom. Uživam u njenim pokretima..volim je gledati dok dolazi,htio bi da to traje satima. Zar nije najveća ljepota u isčekivanju. Ona polako prilazi već bliže...zna da je gledam podiže glavu i mahne mi rukom..smije se. Ja otpozdravljam ona promiče pokraj zgrade sad će već do ulaza. Frknem opušak preko balkona...i upućujem se prema portafonu. Dvaput kratko zvoni. Dižem slušalicu i ...


Živac me poteže za jaketu..

- eejjj...oćeš jest..ponio sam narezak..

nisam ni primjetio kad mi je prišao..trgnem se..

- neću..nisam gladan...jedi ti..

on uvijek može jest. Taj je uvijek gladan..

- a dobro...ja ću malo žvaknut..

otvara konzervu vadi kruh iz ranca i mljašće..ja mu prilazim..i pitam..

- Živac..vjeruješ li ti u ljubav..

prestaje žvakat i gleda me zblenuto

- šta..

- ono znaš...muškarac i žena..i to..

ustaje se, vadi malu maglite bateriju i svijetli mi u facu, ozbiljan je, šara mi očima po licu..

- jesi dobro..

zaklanjam oči od svijetla..

- skloni to jebote..dobro sam..zašto pitaš..

gasi bateriju..ponovo sjeda gleda me i dalje ozbiljan..

- ništa...'nako..

(nije važno)

Neću rabiti kondome

Ona često mjenja partnere,
Čekam je kod stare plinare,
Ja bit' ću njen, večeras bit' ću samo njen.
Ona je bila, čovječe, skoro sa svima,
Mene ti to ne jebe i ne zanima,
Ona je grom, na? nju sam bolesno napaljen!
i da znaš neću rabiti kondome
i da znaš neću rabiti kondome
Jer kondom je najveća uvreda za ženu,
uvreda za ženu i dušu njenu
Ja neću rabiti kondome
Meni je doktor već par puta iglu zabija'
(ne znam točno, ali iz kurca) bris vadija'
Klamidija, Triper, zaboravih ime, tad bio sam zaražen
Reka sam nikad više bez kondoma neću jebat
rađe ću kume drkat i samo gledat
al džaba popijem pa opet jebajem.
i da znaš neću rabiti kondome
i da znaš neću rabiti kondome
Jer kondom je najveća uvreda za ženu,
uvreda za ženu i dušu njenu
Ja neću rabiti kondome
Sutra ću opet malo s njom do Trogira
Mozak mi cikava, a psiha vibrira
želim je ubit kurcem, ženit je
Al hoću biti njen
Kakvo tilo ima, uh, boli me glava

Ova bi vec mogla biti tvoja i uopce nije losa. Pokusavam plusirati, ali ne prihvaca.

Nema veze, evo ga ovdje: "+"

To je Siniša Vuco i Živo Blato.

to je general vasilije mitu!

Jbg, kad sam ja totalno neupucen, a Provokator u svom stilu ne naglasi da nije njegovo djelo