ne znam kako je u ostatku Hrvatske ali na Kvarneru je dan baš kao iz ove pjesme Pabla Nerude,u prijevodu Nikole Milićevića
ZAROBLJEN U JESENI
Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme,
umorno da bude sa mnom,
malo po malo ode
i ostavi me sama.
Ostadoh s pijeskom dana
s vodom
s talogom
tužnog,umornog tjedna.
-'Što je?'-reče mi
lišće Pariza-'koga čekaš?'
I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnika.
Ostadoh sam
kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.
Ostadoh
tako bez ikoga, tako prazan
da je proplakalo
posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.
Nikada prije ni poslije
ne ostadoh
tako nenadano sam.
Bje dok sam nekoga čekao,
ne sjećam se,
bijaše glupo,
prolazno
ali to bijaše
trenutačna samoća,
ona samoća,
koja se bijaše izgubila na putu
i koja nejednom, poput vlastite sjene,
razvi svoju beskrajnu zastavu.
Onda pobjegoh s onog
ludog ugla
najbrže što sam mogao,
bijaše to kao da bježim ispred noći
ili ispred nekog mračnog kamena
koji se kotrlja.
Beznačajno je to što pričam,
no to mi se dogodilo dok sam čekao
ne znam više koga, jednog dana.
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age