ZADNJA POPUTBINA

      Stanova je na samom kraju parokije Svetoga Križa,
      u najzadnjin kućan.
      Šta su se, kamene i čađave, stisle
      slipljene jedna uz drugu ka tičje gnizdo
      na strmom brigu po samom forticon.

      Prišli smo malešne pijace i tisne kale.
      Ja, fakinčić o' deset godina,
      sa zvončićen u ruci
      poziva sam virnike, da se poklone svetoj Oštiji,
      šta ju je nosija parok po bilin velon o' svile,
      za zadnju popudbinu čoviku na smrtnoj posteji.

      Svi su se u prolazu spuštali na kolina,
      i oni po ponistran,
      šta su kurioži izvirivali;
      svi su se klanjali Oštiji
      i zazivali Božie milosrđe na onog,
      čija je došla ura,
      da se prezenta pri' lice Božje.

      Ja san trčkara pri' parokon čvrsta oda,
      i meni se parilo
      kanda dil počasti iđe i mene,
      pa sve jače je cinkalo malešno zvonce
      u ruci fakinčića o' deset godina.

      U tren oka se kamena, čađava kuća
      na samom rubu naše parokije
      priobrazila u bilu crkvu, punu svitlosti,
      ka' na prag stupi parok sa sveton Oštijon.

      I ja san, fakinčić o' deset godina,
      u mutnin očima umirućega
      šta su gorile u zadnjoj fibri,
      ugleda živoga Boga.
      I ja san se do crne zemlje poklonija
      pri' voštanin licon umirućega.

Vinko Nikolić

---

 

Misao na bor moj zeleni

Vinko Nikolić

          Često me opsjedne misao na Te
          pa usred dru?tva ostajem sam s Tobom:
          Ti si mrtva (da, pisali su mi tako,
          i čitao sam osmrtnicu)
          a ja, kad na Tebe mislim,
          vidim vitki bor zeleni
          na kamenu groblju mojega grada.
          (Prije sam vidio lijepu glavu Tvoju,
          nasmije?enu nad karanfilima
          na prozoru rodne kuće.)

          Sada, kad mislim na Tebe,
          (a ja na Tebe često mislim),
          preda mnom ?umi siva ?alobna vrba
          i ma?e svojim sumornim kro?njama,
          pognuta kraj obala modre rijeke mojega djetinjstva.

          Uz bor se ovit ne mogu,
          da skinem cvrčka u njemu
          (poljubac usana Tvojih),
          da ga skrijem u njedra.

          Ja se sklanjam pod vrbine kro?nje,
          i mislim na Tebe
          s beskrajnom tugom u du?i.

          Dok sam Te imao, bore moj zeleni,
          nisam znao, ?to imam!
          Danas, pust je moj ?ivot bez Tebe.

          O, nezaboravna moja!

Jes da sam verovatno postao dosadan sa Besmrtnom pesmom, ali ako ima neko koga zanima cela, evo linka:

http://www.geocities.com/draganakonstantinovic/library/antic -besmrtnapesma.html

 OPOMENA



Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!



Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!



Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!



Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

A.B.Šimić

Evo još malo A.B Šimića

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas  (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

 

PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

 

 Evo jedne predivne pesme Mike Antica iz zbirke, "Garavi sokak" (cela knjiga je posvecena Romima sa kojima je Mika odrastao):

Molitva

Poslušaj me, bože, veliki gospodine,
ako me još nekad ponovo budeš pravio,
molim ti se, udesi mi da ne budem
ni milicajac,
ni car,
ni Rom.

Pretvori me u jedno veliko drvo.
Sto godina tako da rastem
i da me onda poseku.

Naćve* od mene da naprave.

Sto godina u meni testo da mese.
Od hleba sav da se raspadnem.

 

*Naćve je naziv za veliku drvenu posudu u kojoj se mesi testo za hleb.

To sam ja


Ako nekad mozda cujes,
gdje sonatu kisa svira,
i gdje neki oluk place,
kroz tisinu nocnog mira.
Gdje dolazih, tebe cekah,
i gdje korak moj odzvanja,
u mirisu ispod granja,
pod prozorom tvoga svijeta,
Znaj, to sam ja...

I kad ponoc grad poljubi
kad umukne zvon' sa sata
kao andjel' neki vihor
kad odskrine tvoja vrata
takne li te kakva ruka
drhtec' da te ne probudi
i daleko od svih ljudi
ako mine kakva sjena
znaj,
to sam ja...
znaj,
to sam ja...

Ako polja stanu sjetna
ako nebo umre s tugom
kroz noc tamnu voz zapisti
dok u maglu tone prugom
a kroz puste staze parka
miris tuzan ako zaluta
i prije nego svane sjutra
ako tebi zora bane
znaj, to sam ja...

Dusa tvoja ako jednom
mimo volje sama krene
trazit spokoj, mir i ruke
dusu moju, trazit mene
a ne znade kud da krene
kad je ovi puti lazu
tad stihovi nek joj kazu
sto ih svira struna moja, da zna
to sam ja...  

 Andrija, cija je to pesma?

I uopste, preporucio bih svima koji ovde postiraju (uvek lepe) pesme, da ne propuste da navedu ime autora i naslov pesme. Ja, recimo, cesto pozelim da procitam jos neku pesmu od autora kojeg sam upoznao tek ovde, na forumu!

I sad jos nesto, potpuno nevezano, ali nekako "generalno" prikladno za ovaj forum.

U ruci mi je knjiga Mike Antica iz koje sam vec preneo jednu pesmu ("Molitva"). Citam poslednju stranicu:

Likovni urednik: Irislav Mestrovic

Tehnicki urednik: Marijan Basic

Korektori: Marija Molnar, Sefija Ibrahimpasic

Izdavacko knjizarsko poduzece

Mladost, Zagreb, Ilica 30.

Za izdavaca: Branko Juricevic.

________________

Tvrdi povez, sve na cirilici. Iz danasnje perspektive ovo izgleda kao da je bilo u neolitu!!!