Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj
i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema
kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.


Ivo Andric

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Sarajlic