drugi joj raspliće kosu a ja je volim

kako ću živjeti sad kad duša boli

' Rijeka  života, tajnovitih zakona i tajnovitog izbora, protječe kraj pustog nasipa; a po onom drugom pustom nasipu sad počinje koračati Charles, kao čovjek iza nevidljivog lafeta na kojem počiva njegov vlastiti leš. Kreće prema neposrednoj smrti, smrti od vlastite ruke? Mislim da ne, jer on je napokon pronašao atom vjere u sebe, pravu izuzetnost na kojoj će graditi; već je počeo i spoznavati, premda će eto i dalje ogorčeno poricati, premda su mu u očima suze koje će podržati to poricanje, da život, ma kako na izgled Sarah možda na neki način odgovara ulozi Sfinge, nije samo jedna zagonetka i jedno neuspjelo rješenje, ne znači nastaviti samo jedno lice, ili biti odbačen nakon jednog neuspjelog bacanja kocke; već mora biti, ma kako neprikladno, prazno, beznadno i u čeličnom srcu grada, izdržan.I onda opet daleko van, na neizmjerno, slano, otuđujuće more.'

John Fowles,iz 'Ženske francuskog poručnika'

Kao dijete bih uvijek pred spavanje govorio i zaklinjao se u sebi: ”Ubicu se, i ja cu umrijeti ako ikada moj tata umre.” Sve dok mi jedne veceri nije izletilo: ”Ubicu se kada moj tata umre.”
Tada sam prvi put, makar i nesvjesno, prihvatio smrt kao neminovnost, nesto sto se ne da izbjeci. Moze se reci da je tada bilo gotovo sa mojim djetinjstvom.
Kada mi je bilo dvanaestak godina, dogodilo mi se nesto mnogo gore. Shvatio sam da na ovome svijetu postoje zli ljudi. I sto je jos gore – prvi put sam mrzio nekoga.
Nakon mnogih generacija macaka koje su prosle kroz kucu moje bake, ja jednog dana donesoh smedju, toplu, krznenu loptu koja se jedva drzala na nogama.
Bio je to moj prvi pas. Dao sam mu ome Bobo. Licio mi je na jednog Bobu.
Bila je to prava, rasna dzukela. Prvi mjesec dana sam se nadao da ce iz tog kuceta izrasti kakav sarplaninac ili vucjak, ali kako je Bobo vise rastao, po oklembesenim usima, kratkim i nezgrapnim nogama i nimalo ponositom drzanju repa – dzukela pa dzukela.
Bio je to pas nesposoban da nauci bilo kakvu vjestinu, ali zato sa divnom osobinom da uzvraca ljubav koja mu se pruza.
O nama su govorili kao o Daci i njegovom Bobi, ili obratno. Spavao je sa mnom u krevetu, jeo, na uzas moje bake, iz moga tanjira. Svaki dan me pratio do skole.
Lutao sam s njim po parkovima, po bog zna koji put pokusavao ga nauciti da aportira, ili da u njemu probudim interes za lov. Nista!
Svejedno, volio sam ga vise od najrasnijeg psa na svijetu.
Jednog dana, kad sam se u sumrak vracao iz skole, pred mene istrca jedan klinac iz ulice i pokazujuci rukom prema jednom travnjaku, uzbudjeno progrca:
”Daco, Daco! Tamo na travi...Bobo...”
Nesto me presjeklo I potrcah bacivsi tasnu s knjigama I tekama na ulicu. Tamo je doista lezao Bobo nepomican.
Kad sam ga uzeo na ruke, bio je vec ukocen, a iz gubica mu se cijedila zelenkasta sluz…
Upitah klinca ko je to uradio, a on mi rece ime jednog covjeka iz moje kuce. Covjeka, njeznog oca, intelektualca, kako se to kaze, u svakom pogledu.
Ridajuci odnio sam Bobino tijelo u podrum i tu ga zakopao i pokrio gomilom cigala.
Na tom grobu sam se zakleo da cu ubiti sina onog covjeka.
Otisao sam kuci, uzeo noz i zauzeo busiju u grmlju pored kojeg on mora proci kad se bude vracao iz skole.
Onaj klinac je, na svu srecu, rastrubio po ulici da hodam okolo ko lud, s nozem i da cekam ono dijete da ga zakoljem.
To njegovi, opet na svu srecu, ozbiljno shvatise i pozvase miliciju.
Iz svog skrovista uskoro ugledah kako se pred mojom kucom zaustavlja ’mariola’. To u meni ubi svaku volju za osvetom i ja se kasnije s druge strane uvukoh kroz prozor u kucu.
Poslije sam milicionerima rekao da na tako nesto nisam ni pomisljao i na tome se zavrsilo. Oni mi prije odlaska obecase da ce mi donijeti iz svoje skole za pse pravog vucjaka ili sarplaninca, u sta ja ni jedne sekunde nisam povjerovao.
Tako ne izvrsih svoju zakletvu.
Poslije nekoliko godina, umro mi je otac. Ja se ne ubih. Dakle, ne izvrsih ni onu zakletvu koju sam sebi kao dijete stalno ponavljao.
Zakletve i postoje zato da ne bi bile ispunjene i da bi se njima prikrile nase slabosti i nemoc. I lazi.
Vidim neki dan onog djecaka koji je trebao biti moja zrtva. Visi je od mene i voda jednu zgodnu curu. 

 Odža,welcome back

 Uf! Pade mi veliki kamen sa srca... Uplašio sam se da vas dvojica nećete više normalno komunicirati nakon one razmene ... na onom topicu...

OK, sve je u redu!

Ma svi mi imamo svoje trenutke, to je valjda normalno.

Nebi bilo dobro da smo uvijek politicki korektni, to niti je iskreno niti otvoreno.

jos

Moja ulica je dugacka dvjesto i osamdeset normalnih koraka desetogodisnjeg djeteta, a siroka trideset i pet stopa noge broj trideset i cetiri.
S jedne strane, poput sivog bedema uzdizu se nanizane, sive, prekrivene gipsanim ukrasima, austrougarske kuce.
S druge strane, njihovoj strogosti, ukocenom i oholom izgledu, prkose prizemne kucice od zutog ceramida (ili cerpica), smijesno naherene, poduprte stubovima.
Neinventivni pisci i novinari bi, dakle, moju ulicu nazvali mjestom gdje se sudaraju Istok i Zapad.
Vise puta je mijenjala ime. Ja pamtim samo dva. Jezero i sadasnje – Kate Govorusic.

 Odža ima preveliki kredit da bi nas jedno političko neslaganje moglo posvaditi dulje od 5 minuta,barem ja tako vidim stvari...

nego,baš mi je drago da smo reanimirali topic