E razvukli mi Holdena na dvije teme...  svaka čast, Bo, što si temeljit.

Ogoljeno... bogme, dobra ocjena, NYC, teško da bih našao bolju riječ (koje iznenađenje, jel...).  Naravno, teško je ocijeniti prijevod na osnovu jednog odlomka, ali ako se po jutru dan poznaje, rekao bih da je ovom romanu potreban jedan "disneyevski" prijevod, koji će prevesti i dušu likova i vremena, a ne samo njihove riječi.  (Imao sam prilike gledati relativno nedavno "Finding Nemo" i na engleskom i na hrvatskom... prijevod je GE-NI-JA-LAN!).  Ovaj članak je preveden kao novinski članak ili znanstveni rad (sve korektno i ispravno, ali... "bez duše"), ne kao literarno djelo, kao fikcija...

 Boriči,prijevodi su tema o kojoj bi se dalo naširoko.Pokušaj zamisliti recimo Alana Forda da ga je umjesto Nenada Brixy-a prevodio Tin Ujević?

Također,kad su prijevodi u pitanju,moram i bogohuliti:neka djela E.A.Poe-a bolje mi zvuče u prijevodu Luke Paljetka nego u originalu?Oprosti me Edgare oprosti!

O prijevodima je bilo popularno govoriti prije dvije godine kad su nas preplavila ona famozna kiosk-izdanja klasika uz Jutarnji po 29 uraca.I što se dobili pritom-posve nerazumljive prijevode totalnih anonimusa.Pokušao sam čitati Conrada iz te edicije i odustao nakon 5-6 listova jer jednostavno nisam razumio materinji jezik.Nečitljivo.

E te knjige uz novine su stvarno katastrofa... Ni glave ni repa...
 

On gleda u željezne ulične branike falusoidnog oblika čiju svrhu ne zna, jer se svako parkira gdje hoće u ovom gradu. Primjećuje da su „osunećeni”, pa mu to izaziva osmijeh: „Kako li će ovo biti pro­tumačeno kad napišem?”

Ona, njegova prijateljica, primjećuje taj osmijeh i pita ga: „Kako se osjećaš sada kada si se vratio u svoj stan?” (U protekle dvije godine u nekoliko navrata je spavao i kod nje.)

„Dušo, gluplje pitanje nisam čuo odonda kad je Smiljko Šagolj izvještavao sa mjesta rudarske nesreće u Kaknju, kad su iznosili tijela poginulih rudara iz okna, a on turao mikrofon sluđenoj rodbi­ni pod nos i sa svojini karakterističnim bedastim izrazom lica pitao: Kako se osjećate?”

Ona kao i da se ljutnula (s pravom), pa je on uhvatio za ruku i poljubio. „Ne znam”, rekao je. I to je bila istina.

Jutros je gologuz hodao po svom stanu i uživao u tome, ali ga je boljela kičma od spavanja na golom podu. S prozora je mahnuo komšiji Bobanu preko puta, ali nije imao na čemu i u čemu da skuha kafu i da ga pozove. U nekom šturcu je našao i nekoliko svo­jih ploča, ali nije bilo gramofona da ih navije. Jutro je počeo s mlakim pivom, jer ni u kadi ni u lavabou nije bilo čepova da bi ga ohladio u vodi...

„Ne znam”, ponovio je. Sjetio se one stare latinske izreke kako su poslije koitusa sve životinje tužne, pa se i on osjećao tako nekako, jer ove dvije godine i nisu bile ništa drugo nego je.bavanje. Doduše, u zdrav mozak, ali, ipak, je.bavanje.

Za sto je prišla djevojčica od nekih pet-šest godina i gledala ga krupnim crnim očima. U prvi mah nije shvatio da prosi, jer niti je ispružila ruku, niti je išta rekla onim cmizdravim glasom profe­sionalnih prosjaka - samo je stajala i gledala ih.

Dali su joj po marku, a ona je otišla do drugog stola. Čuo je lavež psa, a onda je djevojčica dotrčala do njegovog stola i promucala:

„Čiko, ostala mi je sandala...”

„Pa, idi, uzmi je, ništa se ne boj...”

„Ne smijem.”

Okrenuo se i vidio oblajhanu plavušu i njenog preplanulog muža. Sretno su se kesili: uljepšali su sebi dan napujdavši psa (neku „fificu” koja je bila ispod stola) na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni život.

Uzeo je dijete za ruku i prišao njihovom stolu. Osjetio je da još drhti od straha.

„Izvinjavam se”, rekao je i dohvatio prljavu, plastičnu sandalu.

Preplanulom šupku nije bilo dovoljno to što je uradio, pa je otvorio svoja žvalava usta:

„Zašto ne radiš, a ne da prosiš?”

(„Fifica” je svojim životinjskim instinktom osjetila u kakvom je raspoloženju i prokontala da bi mogla dobiti nogu u glavu ako se opet oglasi, pa se šćućurila ispod stola.)

Pogledao ga je ravno u bezbojne oči i rekao:

„Kako vas nije stid?!”

Karenjak je zamucao:

„Nne možete tako rrazgovarati sa mnom...”

„Mogu, i te kako mogu, pi.čka li ti materina”, rekao je i sagnuo se i pljunuo mu u kafu.

Osjećao se mnogo bolje.

Vratio se za sto, a prijateljica ga je pitala:

„Šta je to bilo?”

„Ništa. Uljepšao sam si dan.”

Poručio je piće i opet buljio u one branike, ali ga sad nisu pod­sjećali na kurčeve, nego na sladolede u kornetu, a događaj s djevojčicom ga je vratio u prošlost...

...Boban, Dragan, Mimo, Radeta, Špiro, Milenko i on su cijeli dan proveli na bazenu, kad su se vraćali na njega je, kod groblja Lav, naletio biciklista i on i sada ima ožiljak na sljepoočnici od tog sudara; prolazili su pored „kampa za strance”, bio je ograđen, ali se džukela provukla ispod ograde i ugrizla ga za guzicu, a gazda se smijao i palio lulu Ronson upaljačem, milovao kera i vjerovatno mu govorio: „Good dog, good dog”, a na atletskoj stazi je trenirala Emina Pilav (?) i odvela ga u svlačionicu i namazala ugriz alkoholom i jodom; bio je pre­strašen da bi plakao, ali je zaplakao kad ga je, obučena u sprinterice s klincima, nagazila na nogu; u Vrazovoj su mu dali tetanus, a morao se javiti u Higijenski zavod da bi primio Pasterov serum pro­tiv bjesnila; injekcija se davala u trbuh i bila je bolna, ali najgore je bilo to što za vrijeme primanja injekcija (tri - svake nedjelje) nije smio jesti sladoled...

...od tada ga više nije ni liznuo. Laže. Sjetio se kad je s Nevenom šetao Miskinovom, a njoj ispao sladoled iz Egipta i ona počela plakati; nije mu se dalo vraćati, pa je pokupio sladoled sa zemlje, oblizao ga i rekao: „Evo, sad je u redu”; sjetio se i toga kad je Vesni pravio ručak i rekao joj da ako ne pojede karfiol nema ništa od sladoleda; ona je gunđala, ali je ipak pojela ručak, a kad se kasno naveče, poslije posla, kao prebijeno pseto svalio u fotelju i rekao: „Zeko, donesi tati pivo iz frižidera”, ona mu je odgo­vorila: „Prvo karfiol - onda pivo”...

Zasuzile su mu oči, a prijateljica ga je poljubila:

„Šta je sad bilo?”

„Ništa. To je zbog sladoleda”, rekao je i osjećao kako mu se ona „vanilija” u glavi lagano topi...  

red proze, red poezije....


USNIH JE OD KAMENA

Neka tvoji bijeli labudi kristalna jezera sanjaju,
ali ne vjeruj moru koje nas vreba i mami.
Prostore gde nevidljiva snaga sanja kojoj se suncokreti
klanjaju
vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u tami?

Tebe tri svijeta vole tri te vatre prže. A mi
idemo ispred nade koju lutajuće pustinje proganjaju.
Oni smo što su sve izmislili i ostali sami,
ženo od svetog mramora bijela utjeho kojoj se priklanjaju.

Na zvučnim obalama gdje drevno završava more
kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
Nek traje ljepota sunca do poslednjeg sna, gore
prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al ludo
ne veruj tome moru koje nas vreba i mami.
Kristalna jezera sanjaj u tami.

 

„Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i... Ne prekidaj me kad ti pričam”, kažem Goranu preko telefona. „Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90% alkoho­la... Dobro, dobro - imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kas­nije? Dok mi se kuća ne izluftira... Hajde, vidimo se.”

Jutros sam sjedio na ivici kreveta obučen u gorčinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s nečim podijeliti, a previše ih da bi se podijelile s nekim. Osjećao sam se kao potplaćeni bokser koji za „trideset srebrnjaka” mora predati meč nekom talašika pro­tivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada će kao trkaće grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to što mu je upravo istrčao novi milion dolara. Osjećao sam se kao pas koji liže ruku što ga hrani, ali ga cijelog života drži na lancu, a tek rođeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hoću biti, još je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoći kad se uspravi i kad se zalaufa i počne mi oduzimati sipljivi dah...

U nekom beskrajnom šalterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene - nikog iza!) držali su svoje živote uredno složene u raznobojne fascikle, u svežnjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po džepovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom... To se, na kraju, pokazalo prednošću, jer se službenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrušeno i ponizno, ne okrećući joj leđa, povukao iz „njenih odaja”, odviše zahvalan da bih pitao šta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti...

Prošetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama što iznutra imaju one balončiće što ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo „pop”, ali nema ih ni za lije­ka... Valjda ću ih tamo naći.

Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom srećom iz prvog pokušaja našao ono što sam tražio, a da nisam morao tražiti pomoć i idiotski objašnjavati: znate, to su one što „popnu” kad ih pritisneš. Svejedno, osjećao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo većem „granapu”, što Merkator u suštini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasi­cama, renom - sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti.

Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u poništač i osjećao se ponosnim i sigurnim u slučaju da naiđu revi­zori. Kartu nisam držao u ruci. Stavio sam je u džep da bih mogao za trenutak produžiti taj osjećaj ispunjene „gradske dužnosti” (skrušenosti i poniznosti!) kad mi je zatraže „na pokaz”. Prošla su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjećao sam se na neki način izdanim, prevarenim. Nije me tješilo to što ni nikom drugom nisu prišli.) Dok su išli prema stražnjim vratima, čuo sam kako mlađi objašnjava starijem: „Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija.”

Valjda mu je objašnjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: „Sihologija, sihologija...”, mada čisto sum­njam da je ikad prije čuo tu riječ, a još manje šta bi ona mogla značiti.

* * *

Ploče su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otišla u !@#$, šta li? Sjetio sam se da sam prije u tom slučaju na ručicu stavljao praznu kutiju šibica i sve bi bilo k'o picino oko. Puna kuća praznih upaljača, ali gdje naći praznu kutiju šibica? Ne mora biti prazna. Može biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmišljao. Ali, niko više ne sluša ploče, niko više ne pali cigarete šibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom životu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: „Lay lady lay, lay upon my bed... Lay lad lay...”

Opet sam bio s Goranom na Zlatištu. Poslije drotovske vježbe u gađanju. Tražili smo prazne čaure. Obično su to bile maloka­libarske, jer se one nisu brojale. One prave puščane su se, kao i meci, morale „pravdati”: punili smo čaure fosforom s glavica šibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli ciglom... Bože, kako je to rokalo - j**o ga pištolj na kapisle. Jednog dana sam u travi našao cijeli, neispaljeni puščani metak. Gocine oči su se zažarile od uzbuđenja, a moje od straha:

„Šta ćemo?”

„Sakrij to, j**oga. Večeras ćemo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi će se sasrati od straha.”

„Ne budali, mogao bi neko poginuti...”

„U tome i jeste fol”, rekao je.

Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazeći s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva čekao kad ću ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako će me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako će me kao dobrog „Titovog pionira” slikati za novine s maramom i kapom na glavi...

Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na čauri, strpao ga u džep, namjestio pendrek i rekao: „S'jevaj.”

Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospođu da legne na njegov krevet... Zapalio sam cigaretu i čekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam tražio šibicu, revizora koji je ponavljao: „Sihologija, sihologija...”

Da sam onda poslušao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je srećom još i neko poginuo, možda bi moj život poprimio sasvim drugi tok, možda bi...?

Ovako: hvala na pažnji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam...

 

Dok išli smo u školu, voljeli smo se
Gledali smo život, imali ideje
Htjeli smo jednom promijeniti svijet
Oprali smo ruke, sve naučili za pet.

Bili smo ko jedan, prenosili smo znanje
Krčma kod Oroza jedino saznanje
Pozvali smo more da nam otvori oči
More nam je dalo sedam pijanih noći.

Jer kasno je za prosinac i kasno je za srpanj
Kasno je za dane što živjeli smo sretno
Isti su mi sada svih dvanaest mjeseci
Skoro ćemo mladost prićat svojoj djeci.

Nije tako davno bilo to o ćemu pričam
Al' mnogi od nas nije više onom duhu sličan
Jer mijenjaju se ljudi, drukčiji smo svi
Od starih ideja ni točka na i.

Ne bi bilo dobro da pokušamo opet
Gimnazijske stvari iznova zapoćet
Jer drugi su ljudi, interesi drugi
Svatko traži svoje, svatko svoje nudi.

Možemo se napit opet ispočetka
I praviti tulume i ljubit se ko djeca
Između nas samo gradi se zid
Izgubit ćemo sluh, izgubit ćemo vid.  

 To Hugo!