čini mi se da smo ovdje neopravdano zaboravili još jednog velikog pjesnika Mediterana-Marijana Bana iz 'Daleke obale'...
da nije u životu napisao ništa osim antologijskog stiha:'falša si ka kita falšeg cvića...',ušao bi u sve antologije...a evo nešto i iz njegova opusa:
Di si ti
Da se žamor čuje ja ga ne bi čuja
I pisma da se čuje ja je čuja ne bi
I uvik kad san takav ja razmišljan o tebi
Voljena moja
A to je tako često pa i u snu se budin
I počet ću sam sebe da kudin
I da se nazivam ludin
I počet ću da te mrzin, voljena moja
I ne samo da ću početi, nego to i činin
I sve ću naše zbrisati i reći ću svima inin
Da te ostavjan i mrzin voljena moja, ljubavi moja
Di si ti?
A zato ne tribaju mi ni suze ni cviće
Psovke, poljupci ni dar
Niko izgubiti time ništa neće
Jer nikad nismo bili zajubjeni par
Stihovi šta sada reka san tebi
Spontane su riči
Bez škice, bez kroja
I kažen ti na glas šta krija san u sebi
Oćeš li biti voljena moja
I na kraju te molin voljena moja
Da nikom ne kažeš ovo, da šutiš
Neka ovo bude mala tajna, moja i tvoja
I nemoj zbog ove pisme da se ljutiš
Jer ti ćeš uvik biti uvik voljena moja
Mrlje
Kada te vrijeđaju neke teške riječi
Od strane osobe do koje ti je stalo
I kada se u tebi nakupi mnogo
Naizgled sitnih i glupih poniženja
Na trenutak staneš da razmisliš malo
Pa odeš bez ikakva upozorenja
I ostaješ sam
I priznaješ sam sebi da je još uvijek voliš
I možeš da se sjetiš samo svijetlih strana
I želiš da se vratiš da klekneš da je moliš
Ona je za tebe boginja bez mana
Ona je za tebe zvijezda u daljini
I tek kad joj pridješ u njezinoj nutrini
Primjećuješ mrlje koje tebi škode
I ti je ponovo puštaš neka ode
I ostaješ sam
Kada te netko obasipa stalno
Gomilom običnih al' dvosmislenih riječi
I kada netko svaki tvoj pokret
I svaki osmijeh baca na vagu
Kad nisi u stanju preko toga prijeći
Sakupiš snagu,sakupiš snagu
I ostaješ sam
U autobusu
Vidio sam te samo jednom u životu
I još sam uvijek pod dojmom tvog lika
Kojem se ne mogu baš sjetiti detalja
Al' znam da je bio slika i prilika
Nečega lijepog nečega strasnog
Nečega jestivog i prvoklasnog
Nečega iz čega zrači toplina
Nečega što samo boginja ima.
Ja sam se nalazio u autobusu
I gledao te kroz prljava išarana stakla
Skupio sam hrabrost i jednom ti mignuo
Al' ti se nisi ni milimetar makla.
Zbog prljavog stakla nisi me uočila
Nego si u drugi autobus kročila
Od srama i od bijesa sam pocrvenio
A šofer je prebacio u prvu i krenio.
Ne vjerujem da bi te uspio prepoznati
Jedino možda u onoj istoj pozi
U desnoj si ruci držala kesu
Iz koje ti je nešto kapalo po nozi.
I nisi se smijala, nisi ni plakala
Nisi ni vikala niti si skakala
Ako te je moj postupak zastidio
Ja to zbog prljavog stakla nisam vidio.
Ja sam još uvijek pod dojmom tvog lika
Jer sam te vidio samo jednom u životu
I nisam obraćao pažnju na detalje
Primjetio sam samo tvoju ljepotu
Jer bila si lijepa, bila si strasna
Bila si jestiva i prvoklasna
Iz tebe je zračila ogromna toplina
Imala si sve što boginja ima.
Ona više nije bila tu
Sve one brazde koje su za mnom ostale
Mogu pričati svaka svoju priču.
I sve one noći koje bi danom postale
S prvim svjetlom su izgubile sjaj.
Najtoplije riječi za nju ja sam dugo skrivao
Moje pjesme su pjevale o nama
I svakim danom sve sam joj bliži bivao
Svaki dan me vodio ka njoj, dan me vodio ka njoj
I odjednom;
Vidio sam grad zaboravljen u zidinama
Ljubavi. Taj grad tražio sam godinama
Našao sam mir. Dozivao sam nju.
Ali ona više nije bila tu.
Ona nije bila tu.