Godine 1999 Vatikan je prvi puta, nakon vi¹e od 400 godina, modernizirao slu¾beni tekst obreda egzorcizma.

Broj Katolièkih egzorcista u Italiji se u posljednjih deset godina uveæao sa 30 na 300.

Rimokatolièka Nadbiskupija u Chicagu je nedavno imenovala prvog slu¾beno zaposlenog egzorcista u 160 godina njenog postojanja.

U New Yorku, èetvorica Katolièkih sveæenika su slu¾beno istra¾ivala preko 40 sluèajeva opsjednutosti od 1995 godine.


Iznimno rijetkom odlukom, Katolièka crkva je slu¾beno priznala opsjednutost zlim duhom u sluèaju devetnaestogodi¹nje studentice. Isprièan kroz seriju u¾asavajuæih povrataka u pro¹lost, Egzorcizam Emily Rose, prati prièu o uznemiravajuæem suðenju sveæeniku optu¾enom za nemar koji je rezultirao smræu mlade djevojke za koju se vjerovalo da je opsjednuta. U filmu, zasnovanom na stvarnim dogaðajima, glume LAURA LINNEY kao Erin Bruner, odvjetnica koja brani oca Richarda Moora (TOM WILKINSON), sveæenika koji je izveo kontroverzni egzorcizam.

Emily Rose (JENNIFER CARPENTER) napu¹ta sigurnost svog ruralnog doma radi studija, bez ikakve predod¾be o tome ¹to ju oèekuje. Jedne veèeri, sama u studenskom domu, do¾ivljava svoju prvu u¾asavajuæu "halucinaciju" i gubi svijest. Kako njeni napadaji postanu sve èe¹æi i te¾i, Emily, predana katolkinja, donese odluku podvræi se obredu egzorcizma pod vodstvom svog ¾upnika, oca Richarda Moora. Kada mlada djevojka premine tijekom straviènog egzorcizma, sveæenik je optu¾en za ubojstvo iz nehaja.

Erin Bruner, poznata odvjetnica, nevoljko pristane zastupati oca Richarda Moora, u zamjenu za obeæan polo¾aj partnera u njenoj odvjetnièkoj firmi. Kako suðenje napreduje, Erinin cinizam i ateizam æe se naæi ugro¾eni nepokolebljivom vjerom oca Moora i sablasnim, neobja¹njivim okolnostima sluèaja.  U EGZORCIZMU EMILY ROSE glume Laura Linney (You Can Count On Me) i Tom Wilkinson (In The Bedroom), oboje nominirani za Oscara®, te se u sporednim ulogama pojavljuju Campbell Scott, Colm Feore, Jennifer Carpenter i Shohreh Aghdashloo. Po originalnom scenariju Paul Harris Boardmana i Scott Derricksona, film je režirao sam Derrickson, a producenti su Tom Rosenberg i Gary Lucchesi iz Lakeshorea, te sam Boardman, Tripp Vinson i Beau Flynn. Izvrši producenti su Andre Lamal, Terry McKay, David McIlvain i Julie Yorn. Montažer je Jeff Betancourt, dizajner produkcije David Brisban, direktor fotografije je Tom Stern, kostimografkinja Tish Monaghan, dok je za muziku bio zadužen Christopher Young.

EGZORCIZAM EMILY ROSE je dirljiva priča o djevojci koja neobjašnjivo postane iznimno teško bolesna. Emily Rose doživljava užasavajuće vizije i epizode paralizirajućih grčeva koji ju ostavljaju iscrpljenom, tijela savijenog u neprirodne položaje. Neurolog joj dijagnosticira epilepsiju, no lijekovi koje joj prepiše se pokažu neučinkovitima. U međuvremenu joj se simptomi pogoršavaju,a nova dijagnoza, od strane psihologa, je da Emily ne pati samo od epilepsije nego i psihoze.

Kada muke uzrokovane napadajima postanu neizdržive, a medicinska struka ne pruži olakšanje, Emily se okreće svom župniku za pomoć. Nakon dugog premišljanja, otac Moore pristaje izvesti egzorcizam, iako ga nije nikada ranije izvodio. Emily i otac Moore polažu nade u vlastitu vjeru, koja nudi tumačenje uzroka Emilynih tegoba; zli dusi su opsjeli njeno tijelo i um, i uzrokuju neprekidnu patnju.

Usprkos junačkom trudu oca Moora, Emily umire tijekom egzorcizma, nakon čega on biva optužen za ubojstvo iz nehaja zbog propusta da osigura medicinski nadzor. Suđenje koje uslijedi dovodi u sukob razum i znanost sa vjerom i duhovnim uvjerenjima, te nas vodi unazad kroz etape Emilyine pogoršavajuće bolesti, nudeći objašnjenja obiju sukobljenih strana.

"Akiro Kurosawa je neupitno moj omiljeni redatelj, a njegov film Rashomon, je po mom uvjerenju, jedno od najvećih njegovih ostvarenja. Struktura tog filma je izrazito zanimljiva i poticajna. To je zapravo sudska drama koja se vraća na jedan događaj iz različitih perspektiva." objašnjava redatelj/scenarist Scot Derrickson.

" Mogućnost, da tijekom suđenja, pogledaju iz različitih perspektiva u prošlost, na Emilynu opsjednutost i egzorcizam omogućuje publici da sami donesu zaključke o tome sto misle da se jest ili nije možda dogodilo," Derrickson nastavlja. "Moja namjera je bila snimiti film koji ljude izaziva da se zapitaju što sami misle i vjeruju o zlu, o demonskom. Neizbježna posljedica postavljanja takvih pitanja, su pitanja o Bogu, o moralnosti, te pitanja o prirodi pamćenja i istine."

Struktura priče, osim što tjera gledatelje na razmišljanje, omogućuje samim likovima preispitivanje vlastitih sistema vjerovanja. "Erin, lik Laure Linney, nailazi na mnogo izazova koji dovode u pitanje njen pogled na svijet, te se naposljetku počinje pitati ona pitanja na koja nas upućuje vjera i duhovni pogled na svijet. Kako moralno živjeti u svijetu – donositi odluke – odnositi se prema drugim ljudima?" nadodaje producent/scenarist Paul Harris Boardman.

"U filmu su prikazana dva različita pogleda na svijet, i rasprava koja se razvije je zaista fascinantna," kaže producent Tripp Vinson. "Ta rasprava je stara kao i samo čovječanstvo. U što vjerujemo, i što zapravo možemo dokazati?"

 

RAZGOVOR S DR. IVANOM ŠAŠKOM, DOCENTOM PRI KATEDRI ZA LITURGIKU KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Egzorcizam je liturgijski čin, a ne mračnjačka seansa

Zamolili smo dr. Ivana Šaška, docenta pri Katedri za liturgiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te člana Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za liturgiju, da pojasni neka pitanja vezana uz egzorcizam, o čemu je u novije vrijeme u javnosti bilo govora.

Egzorcizam i medijska znatiželja

GK: Budući da je ovih dana u novinama i televiziji bilo govora o egzorcizmu na »ekskluzivan« način, koji može vjernike i zbuniti, možete li se kratko osvrnuti na te pojave?

Dr. Šaško: Ne želeći izravno komentirati različite napise i emisije, počeo bih ponajprije s dvije primjedbe. Prva je književne, a druga disciplinske naravi. Kada čujem kako se olako govori o opsjednućima i o sveprisutnosti đavla, dolazi mi na pamet Shakespeareova rečenica iz djela »San Ivanjske noći« u kojoj kaže: »Onaj tko vidi više vragova no što ih može držati prostrani pakao, taj je luđak.« Razloge koji su doveli do tolike medijske prisutnosti egzorcizama, ponajprije svega onoga što oni nisu, ne treba tražiti poglavito unutar crkvene zajednice. To je najčešće plod relativiziranja i nerijetko ruganja. Za takve neprimjerenosti postoje i društveni i medijski razlozi. Za napisano, izgovoreno i predstavljeno odgovaraju novinari i urednici pojedinih medija. Ono što je do sada pokazano odražava neozbiljnost, a ponekad i uvredu katoličkim vjernicima. Mogu samo reći da se ne treba čuditi takvim prikazima, jer ih rade ljudi koji stručno nisu osposobljeni za praćenje crkvenih zbivanja općenito, a kamoli liturgije. Krivi su također crkveni službenici koji, protiv crkvenih propisa, vjerničkih osjećaja i zdravoga kršćanskog razuma čine nešto u čemu se Crkva ne prepoznaje. Red je na njihovim poglavarima, a posebice na biskupima, da posegnu za predviđenim sredstvima, kako vjernici ne bi bili zbunjeni. Ne ulazeći u dublje analize i osuđujući povode koji dolaze od pojedinih crkvenih službenika za takvu prisutnost, napominjem da Crkva _ kako bi se izbjegle zloporabe - ima veoma stroge propise o egzorcizmima, i što se tiče kriterija i što se tiče (ne)prisutnosti medija. Crkva u svemu tome, zbog loših iskustava, ne želi da se od obreda napravi spektakl te da se zadovoljava puka medijska znatiželja. Ipak, vjerujem da će rasprave na ovome području, osim ignorancije i kršenja propisa, na ozbiljnoj razini neizbježno biti praćene dubokim hermeneutskim pitanjem, s jedne strane, i pitanjem primjerenosti i neprimjerenosti govora, s druge strane.

Egzorcizam predmnijeva samozatajnu poniznost

GK: Kako komentirate slučaj iznesen u novinama da je egzorcizam izvršen nad maloljetnom osobom na zahtjev roditelja, i to sa željom da na taj način posvjedoče »svoje obraćenje u vjeri«, a ujedno da i svećenik o tome obavijesti novinara?

Dr. Šaško: Ne poznajem slučaj, već izvješće o nečemu što se smatra slučajem vršenja egzorcizma, te mi je teško išta komentirati bez ograda. Ako je tako kao što kažete, vidi se nekoliko nedopustivosti. Crkva ima svoj postupak utvrđivanja o čemu se uistinu radi, usko surađujući sa svim strukama koje joj mogu pomoći, što je izričito naznačeno u Obredniku. Dakle, nema govora o nekome egzorcistu koji »leti« na nečiji poziv i pristupa egzorcizmu u strogom smislu. Bizarno je također da netko na taj način želi svjedočiti svoje obraćenje u vjeri. Svi koji se imalo razumiju u kršćanstvo, znaju da tomu nema nikakva mjesta i nedostojno je komentara. Dodatni je propust prisutnost novinara radi izvješća, ali i isticanje samoga prezbitera, kojega treba resiti samozatajna poniznost, a egzorcizam - i onda kada se vrši na dopušten način - ne smije biti povod uzvisivanja pojedinaca.

GK: Što znači takvo povećano zanimanje medija za sotonizam, egzorcizam, okultno... Rađa li se to iz ozračja u kojemu se našlo naše društvo u tranziciji?

Dr. Šaško: Činjenica je da se nalazimo pred obnovljenim zanimanjem za nekadašnje normanske, germanske, keltske i druge religije. Tako se neopoganske - za razliku od naše kršćanske - skupine u društvu, premda se one tako ne definiraju, posvećuju religioznim arhaičnim praksama (magija, vračanje, sotonizam) ili traženju nekih prirodnih korijena (gnostička ekologija ili razne forme panteizama) ili nekih nejasnih sila ljudske »nutarnjosti«. Neki su obredi ovoga tipa vezani uz indoeuropsko nasljeđe (npr. slavlje godišnjih doba, solsticija i sl.). Takvi pokazatelji grade sliku duhovnosti koja odbija ideju jedine i isključive istine, a ona bi _ prema nekim razmišljanjima - imala važnu svrhu u stvaranju temelja religiozne tolerancije. Unutar te nove ideologije sve izgleda dobro, čak i korištenje međusobno suprostavljenih sustava obreda. Radi se o čudnome eklekticizmu kakav je postojao u doba kasnoga helenizma, u razdoblju od 2. do 4. stoljeća. Promatramo li socijalnu psihologiju, vidimo da se u vremenima nestabilnosti i neke vrste panike čovjek obraća nečemu za što smatra da će mu zajamčiti sigurnost. To može biti nekada vrač, vidjelac, guru, egzorcist - bez obzira na njihovo nedefinirano mjesto - ili svi zajedno, osobito ako se obred vrši poglavito na magijski, a nipošto na liturgijski ili eklezijalan način. Đavao je pak netko tko i izvan kršćanstva obilježuje kolektivnu imaginaciju, osobito kod djece, tako da je mnoštvo slučajeva zapravo bijeg od problema.

Potrebno kršćansko prosvjetiteljstvo

GK: Postoje, dakle, različiti pristupi, načini govora o egzorcizmu? Jedno je kada o tome govori vjernik, a drugo kada govori netko tko nema vjernički pristup?

Dr. Šaško: Nesumnjivo. Znam da u nekih ljudi i sam spomen đavla - vjerojatno zbog infantilnih nekršćanskih predodžaba, izaziva podsmijeh i odmahivanje rukom. Da bi se razumio egzorcizam kako ga shvaća Crkva, treba krenuti od Isusa i njegove prakse. On je došao da bi započeo kraljevstvo Božje, a ljudi imaju sposobnost i mogućnost da prihvate Boga u svoj život (usp. Rim 5, 5). Isus je došao osloboditi čovjeka od zla, od straha i od bilo koje vladavine zloga, ali i od Zloga te njegovih demona, jer oni žele smisao ljudskoga života skrenuti s Božjega puta. Eto, tu počinju rasprave. Ponajprije zato što je prošlo nekoliko tisuća godina od kulturalnoga ozračja u kojemu je pisano Sveto pismo, i ne može se tek tako, bez hermeneutike, jednoznačno preuzimati govor jednoga vremena i prebaciti u drugo _ i to na sve znanstveno-kulturalne razine. On je tipologijske naravi, kao uostalom i sav liturgijski govor.

Obred ne koristi rječnik pozitivističkih znanosti i služi se slikama i simbolima, a poteškoća nastaje kada se simbolički govor analizira drugom vrstom govora, što je klasičan problem svih egzegeza. Pred tim se problemom nalaze i umjetnička ostvarenja. Govoriti o đavlu, demonima, zlim silama, govoriti biblijskim govorom izvan točno određenoga hermeneutskoga kruga danas otvara nesporazume. U liturgijskoj kulturi to nije problem, ali je problem kada se takvi izričaji nađu na otvorenome polju, ne vodeći računa o njihovu pojmovnom staništu. To je sličan problem kao kad bi se, na primjer, o biotehnologiji govorilo pjesničkim izrazima. Koliko bi tek tu bilo nesuglasica! Zato preporučujem da se olako ne pristupa pogrešnim ocjenama. Za ispravnost je potrebno puno više znanja, jer se ignorancija lako pretvara u aroganciju, posebno ako ima prizvuk masmediokracije, tj. vladavine medija. Svjestan sam pak da za mnoge predstavlja problem postojanja ili nepostojanja Zloga, ali to nije liturgijski problem. Liturgija odražava vjeru Crkve, a Crkva u molitvi »Oče naš» moli s Isusom: »Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla (Zloga).« Naglašavam: riječ je o molitvi, a ne o mučenju; o liturgijskome slavlju, a ne o mračnjačkim seansama, pa makar one bile i pod najjačim reflektorima. Optuživati Crkvu da je zaostala na temelju tih opisa, samo je podmetanje i dodatni pokazatelj kako samozvani prosvjetitelji ne poznaju materiju o kojoj govore, te kako nam još uvijek treba puno kršćanskoga prosvjetiteljstva.

Otklinjanja su proslava života s Bogom

GK: Odakle bi trebao započeti govor o egzorcizmu? Postoji li definicija egzorcizma?

Dr. Šaško: Točna definicija egzorcizma ne postoji i ona je dostupna samo analogno, jer dokumenti gdje bi se trebala nalaziti definicija, kao da je pretpostavljaju. Zato je potrebno posegnuti za obredom. No, pojam i predodžba koju ljudi imaju dolazi, čini se, iz raznih pripovijedanja i filmskih prikaza. »Holywoodska religija i njezini obredi« nemaju veza sa zbiljom o kojoj govori Crkva. Prevede li se taj »zastrašujući« pojam, dobije se današnja i službeno korištena hrvatska riječ _ otklinjanje. Dakle, skidajući mistifikacijsku krinku, radi se o molitvi za nekoga. Volio bih da se u stavu prema toj molitvi osjeti snaga oslobođenosti i Radosne vijesti, a ne nelagoda i opterećenost. Pojam »istjerivanje« je tumačenje jedne molitve kojom se čovjeka želi osloboditi od zla kako bi bio sposoban za prihvaćanje spasenja. Takva je molitva u Crkvi oduvijek prisutna, ali u ovome obliku koji se danas koristi ona označuje tek jedan vidik te prisutnosti, i to vidik mlađega datuma. Ipak, u svemu je potrebno krenuti od vjerovanja u Boga Isusa Krista, od onoga što vjernici prihvaćaju kada životom prianjaju uz kršćanstvo. Obred egzorcizma nije prostor rasprave, nije teološki traktat o demonologiji, već je obredno življenje radosti što je Bog pobijedio sve neprijatelje čovjeka (među kojima nije posljednji neprijatelj đavao, već smrt) otvarajući mu zajedništvo sa sobom i dar vječnosti. Kao i ostala vjernička slavlja, i otklinjanja su proslava života s Bogom. A obično se, i iz posljednjih medijskih opisa, dobije dojam da je to mazohističko iživljavanje nad nekim. Gledate li matricu »ekskluzivna« opisa (ne znam čega, jer to zacijelo nije bio obred egzorcizma), uvidjet ćete da se ne radi ni o pomaku ni odmaku od scenarija knjige »Egzorcist« (W. P. Blatty).

GK: Otkad Crkva, i na koje načine, čini egzorcizme? Postoje li različite vrste egzorcizma?

Dr. Šaško: Egzorcizam je posvjedočen u prvim izravnim liturgijskim izvorima i u patrističkim spisima. U najstarijim se vremenima taj liturgijski čin odnosio na stvari, npr. voda, sol, ulje..., mjesta, životinje i osobe. Kada su osobe u pitanju, radilo se o katekumenima koji trebaju pristupiti kršćanskim otajstvima. U kasnijim vremenima upravo korištena terminologija (glagoli su raznoliki: exorcizo, adiuro, alloquor, benedico) u svoj svojoj širini govori o prijelazu značenja riječi, ali i o pokušaju inkulturiranja zbilje oslobađanja kršćana od utjecaja Zloga. Osim katekumena, tradicija poznaje egzorcizam energumena i već krštenih »opsjednutih« vjernika. U starini se naglašavao zaziv Duha Svetoga i njegova posvećujuća prisutnost u stvarima i ljudima. Formule korištene za katekumene u procesu inkulturacije sve su se više usmjeravale prema pučkim sadržajima koji im dokida biblijsko-liturgijsku čistoću. Mnoge od njih i ne smatramo danas egzorcističkim molitvama, već pobožnim vježbama. Nijanse u egzorcističkim molitvama nalaze se u molitvi za udaljavanje utjecaja Zloga od stvari i osoba i u sprečavanju toga utjecaja. Među ove posljednje pripada egzorcistički zaziv iz molitve »Oče naš».

Koje su svrhe egzorcizma?

Sažeto rečeno: postojanje egzorcizama od starine nije sporno, a može se razmatrati samo njihov oblik; njihova se bit izvodi iz svrhe egzorcizama (ono što egzorcizmi jesu dolazi iz odgovora na pitanje zašto oni postoje u životu Crkve); katekumenalna praksa i danas poznaje uporabu otklinjanja koji pristupnicima u kršćanstvo omogućuju razumjeti istinska obilježja duhovnoga života i zaštititi ih na njihovu putu otvarajući ih darovima Božjim. Obred egzorcizma (otklinjanja) treba gledati zajedno s obredom kršćanske inicijacije, jer se u inicijaciji govori o manjim ili prvim egzorcizmima (otklinjanjima). Dakle, danas postoji slavlje otklinjanja, vezano uz još nekrštene koji se žele krstiti, unutar pripreme i slavlje koje se odnosi na krštene osobe, ali i na stvari i mjesta. Svrhe su različite: od katehetskih i formacijskih preko pripravnih i poticajnih, do oslobađajućih. Kategorizacija otklinjanja danas bi mogla biti predstavljena na sljedeći način: 1. veliko ili »liturgijsko-juridičko« otklinjanje za opsjednute, 2. mala otklinjanja za katekumene (djecu i odrasle), 3. otklinjanja nad stvarima i mjestima (liturgijsko-katehetsko-pastoralno), 4. otklinjanja iz pobožnosti (privatno) prema predviđenim i odobrenim molitvama iz obrednika.

GK: Promatrano obredno, gdje su razlike u pristupu egzorcizmu, jer neki obredi, kako vidimo, izazivaju »spektakularnost«?

Dr. Šaško: Egzorcizam je stari i posebni oblik molitve koju Crkva koristi protiv moći Sotone. Da bi se pobliže protumačila ta molitva, dovoljno je posegnuti za Katekizmom Katoličke Crkve, gdje u broju 1673 piše: »Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu).« U starini, kada se moli da neki predmet ili osoba budu zaštićeni ili oslobođeni od utjecaja Zloga, koristi se riječ egzorcizam. U jednostavnome obliku egzorcizam se koristio i koristi tijekom pripreme za sakrament krštenja, odnosno za sakramente inicijacije. Eto, tamo on u hrvatskome prijevodu ima ime »otklinjanje«, premda ga se može u literaturi naći i pod imenom »zaklinjanje«. Budući da stara Crkva ima poseban ustroj pristupanja kršćanstvu, a što je velikim dijelom obnovljen nakon Drugoga vatikanskog sabora, i u tome procesu - kada za pristupnike nije moguć drugi katarzički kršćanski obred, tj. sakrament pomirenja - Crkva koristi otklinjanja. To naglašavam upravo zato što se i danas miješaju pojmovi. Tijekom svoje tisućljetne sakramentalne i liturgijske prakse, Crkva je došla do razlikovanja tzv. malih i velikih egzorcizama. Vidim da čak i crkveni službenici, govoreći o egzorcizmu »stricte dictu«, pokazuju i upućuju na obrednik kršćanske inicijacije. To su ipak dvije različite stvari koje ujedinjuje zajednički nazivnik oslobađanja od zla, ali obredno gledano, razlike su velike. Ono što je iznjedrilo »spektakularnost« jest tzv. »veliki egzorcizam«.

U starini, razlike između velikih i malih otklinjanja nisu bile potrebne, jer je duh i mentalitet vremena bio blizak (barem puno bliži) novozavjetnomu, no ako danas govorite o opsjednutima, trebate se suočiti s promijenjenom slikom razmišljanja o čovjeku, s pozitivnim i dobrim postignućima na području medicine, filozofije, psihologije i psihijatrije. U tome antropološkom opsegu posebno je zanimljiva slika osobe i osobnosti koja danas nije monolitna. Zato je Crkva otvorena u traženju pomoći od medicinskih stručnjaka, od psihologije, psihijatrije i znanosti koje mogu pridonijeti razumijevanju čovjekove osobnosti. Ipak, treba biti pošten i reći da se te pomoći Crkva nije nikada odrekla i da su vrata bila odškrinuta, doduše u manjoj mjeri, i u sedamnaestomu stoljeću, tj. onda kada nastaje obred velikoga egzorcizma.

Crkva nije sklona olakim prosudbama

GK: Što znači opsjednuće đavlom, vragom...?

Dr. Šaško: Tjerate me na pomalo trusno područje, jer da bi se definiralo opsjednuće, treba definirati objekt opsjednuća. Koliko je to danas teško, dovoljno pokazuje neujednačenost govora o osobi, čovjeku, subjektu i sl. Ali, dajući naznake, može se reći da opsjednuće označuje stanje koje je povezano s utjecajem izvanljudske duhovne moći koje zaposjeda nekoga čovjeka. Zbog nedostatne definiranosti toga pojma, veoma je teško odrediti i prepoznati što je istinsko opsjednuće a što predmet psiholoških smetnja i oboljenja. Obrednik osim pojma obsessus (opsjednut) koristi i pojam vexatus (mučen), što pokazuje široku lepezu stanja. Zato je osjetljivo i pitanje kriteriologije. Ona se nalazi u kontekstu promišljanja o pojavama koje su u redovitim okolnostima određenomu čovjeku neizvedive, ali ne miješajući nadarenost s tim pojavama. Nije bio rijedak slučaj da su ljudi, baš zbog nekih posebnih sposobnosti, pojedince vezali uz đavolsko djelovanje. Crkva se ne pridružuje onima koji bi genijalnost htjeli proglasiti opsjednućem. Vjerujem da je svima poznat slučaj glazbenika Paganninija. Takvim olakim prosudbama Crkva nipošto nije sklona.

Svjestan sam da oni koji sve to smještaju u područje psihologije, i ne prihvaćaju crkveno gledište, na sve rečeno mogu »nalijepiti« sumnju. Ali, vjerujem da svaki ozbiljan znanstvenik i iskusan stručnjak zna da je područje psihološkoga, a osobito duhovnoga široko i da ga je nemoguće pokriti isključivo znanošću, kako se ona danas najčešće shvaća, i dosezima koji su nam na raspolaganju. Postoji jedna znanstvena »žuta pjega« koja je nerazjašnjiva. Za Crkvu i obred takvi prostori ne postoje, jer i sama činjenica da Boga promatra kao Svevladara, govori da je Bog gospodar i tih prostora naših nepoznanica.

GK: Gdje se nalaze korijeni kršćanske demonologije?

Dr. Šaško: Korijeni kršćanske demonologije nalaze se u nasljeđu starozavjetnih vjerovanja, nastavljaju se u riječima i postupcima Kristovim, u evanđeljima, u apostolskim poslanicama i Otkrivenju (Apokalipsi). Shvaćeni su kao osobe s inteligencijom, s inicijativom, mogućnošću djelovanja do opsjedanja ljudi. U ikonografiji oni su mučitelji u paklu. Uvijek ih karakterizira otpor i pobuna u odnosu na Božji autoritet. Ta se crta provlači od prvih do posljednjih stranica Biblije na kojima se čita konačni poraz Sotone i zlih duhova. Kao pobunjene anđele ikonografija ih često slika upravo u borbi dobrih i zlih anđela. Nosi i različita imena: đavao, Napasnik, Lucifer, Belzebul, Neprijatelj (crkvenoslavenski: vrag), demon, Levijatan, Belial, Antikrist. Ipak u ikonografiji postoje uprizorenja koja anđele i Sotonu slikaju kao: zmiju (prvi grijeh), zmaja (Apokalipsa), nakaznoga životinjskog hibrida koga su srednjovjekovno kazalište i specifična ikonografija sveli na burleskno i karikaturalno (neodjeveni, dlakavi, šiljatih ušiju, s čupercima i plamečcima, s papcima, krilima, repom itd.). Obično su crne boje, ali ih ima i crvenih poput vatre ili zelenih poput gmazova ili otrova. Slika se i kao lav, jer obilazi i traži koga da proždre (prema 1 Pt 5, 8). Ta se demonološka ikonografija javlja u kršćanstvu od 9. st. i nije iznikla iz liturgije.

 

ZAGREB: EGZORCIZAM U 21. VEKU Isterivali ðavola iz 13-godišnje devojèice!   Na zidu deèje sobe jedne novozagrebaèke porodice nedavno je osvanula crnim mastilom ispisana poruka zlokobnog sadržaja “Neæete me uništiti - istruliæete u paklu”. Bili su tu i sotonini simboli: èetiri pentagrama, šestice i izokrenuti krstovi... Svi verski simboli- slike, kasete, knjige bili su ošteæeni i razbacani po podu. Crni tuš bio je proliven, a na zidu špenadlama napravljen još jedan pentagram. Od prizora na koji niko ne bi mogao da ostane ravnodušan, porodici se sledila krv u žilama. Prema prièanju majke, koja svakako nije želela da otkrije porodièni identitet, zateèeni prizor otkrio je maksimalnu opsednutost sotonom njene 13-godišnje æerke. Želeæi da je oslobodi ðavola, zajedno sa svojom kumom i prijateljicom, povela je æerku na misu za ozdravljenje. Takve mise svakog poslednjeg utorka u mesecu u novozagrebaèkoj Crkvi Sv. Križa organizuje molitvena organizacija “Milosrdni Isus”, pod voðstvom fra Smiljana Kožula. I dok se fra Kožul molio za progon zlih duhova, devojèica je ispuštala neartikulisane krike, bacala se po podu, povreðujuæi sve koji su se našli u njenoj blizini. Najgore je ipak usledilo posle mise, kad su svi napustili crkvu, i fra Kožul poèeo da izgovara molitve za oslobaðanje devojèice od zla. Molitva je trajala gotovo sat i po, dok se devojèica bacala, otimala, urlala. KORUPCIJA ÐAVOLOVO DELO Predstavljajuæi 1999. godine novi obrednik za egzorcizam, kardinal Jorge Arturo Medina Estevez je naglasio nedosmisleno verovanje katolièke crkve u postojanje demona: - Današnje društvo sve manje prièa o demonu, o ðavolu, ali sve èešæe govori o spiritistièkim seansama, o magiji, crnim misama, dok je za katolièku veru postojanje demona neupitno. Sile zla nisu nešto apstraktno, veæ osoba, koja je ðavo i njegovi sledbenici. Stoga smatram da je potrebno biti oprezan kako se ne bi palo pod njegov uticaj. Dve su vrste delovanja demona. Prvo je spektakularnije, a to su opsednutost, ðavolsko posedovanje. Nije baš èest sluèaj. No, s druge strane, svakodnevni je ðavolski uticaj preko laži, korupcije, nasilja, razuzdanog erotizma... Majka, koja je svoje svedoèenje veæ stavila na papir, prièa da je sve poèelo posle odluke da svoju 13-godišnju æerku krsti u katolièkoj crkvi, pošto je porodica prethodnih godina zapustila verski život. Ona svedoèi da se njena æerka pre godinu dana, posle jednomeseène posete ocu u Nemaèkoj, vratila kao potpuno izmenjena osoba. - ... Tek sam kasnije saznala da je tamo ušla u društvo koje je takoreæi 24 sata dnevno slušalo tehno muziku i organizovalo satonistièke skupove. Sve je poèelo jednog jutra, posle njenog povratka, kad se probudila s velikim crnim podlivima po licu, rukama i nogama i s teškim grèevima u trbuhu, kao da je neko bode noževima. Veæ godinu dana oseæa slabost u nogama, nemoæ, ruši se, na trenutke gubi svest. Zabrinuta majka, i sama medicinski radnik, pokušala je da naðe razumno medicinsko objašnjenje, ali nije uspela. Kad je na ruci devojèice primetila crni podliv u obliku zvezde, æerka joj je objasnila da je te noæi imala noæne more i da se borila sa zlim silama. - Priznala je da je nekoliko puta povraæala neku zelenu masu, te da je nepoznata sila baca s kreveta, lupa je glavom o njegove rubove, pa je ponovo baca nazad na krevet. I njena prijateljica mi je rekla da je letos na moru iz nje progovarao neki duboki glas sa zlim namerama. Toga se moja æerka ne seæa, jer je u tim trenucima u transu i nije pri svesti.   Na poèetku mise za isceljenje porodiènog stabla, fra Smiljan Kožul tumaèi da se mole za mrtve u porodici sve do èetvrtog kolena, kako bi se živi oslobodili zla, koje možda otuda izvire. Vernici se posebno priseæaju onih koji su imali težak i nesreæan život ili su završili ubistvom, samoubistvom, ili u pobaèaju. Vernik moli za žive, ali za buduæe generacije, odrièe se svih grehova i skrušeno se kaje, a krajnji cilj je “ukorenjenje u Isusovoj žrtvi da više ništa negativno na nas ne može doæi”. “PODSTANAR” IPAK POPUŠTA Pošto je proèitala gomilu literature i konsultovala sveštenike, majka je zakljuèila da je njena æerka opsednuta sotonom, kojeg je nazvala “podstanarom”: - Obuèimo se i udružimo u zajednièkoj borbi i opredeljenju izmeðu svetla i tame, dobra i zla - poruèila je. - Biæu sreæna ako u mojoj javnoj ispovedi neko prepozna i svoje probleme, te krene putem obraæenja, a na dobrobit celog ljudskog roda. Za to nikad nije prekasno... Pomoæi ima, samo je potražite i budite korisni. Kuma njene æerke, koja je uz nju bila i tokom molitve ozdravljenja, objašnjava: - Njen “podstanar”, kako zovemo demona koji ju je opseo, još se odupire, ali se prema reakcijama može zakljuèiti kako je na izmaku snaga. Ona se bori svim snagama, kako bi se oduprla sotoni koji joj ne dopušta da se potpuno okrene vernièkom životu. No, verujem da æe uskoro popustiti.

ne da mi se ovoliko citati....

nemoj te teme u ove kasane nocne sate.

naravno ko bi otvoril ovakvu temu

 

Nemaš problema, spalićemo te na lomači i stvar rešena!

 jel neko mozda zna,dali se egzorcizam izvodi iskljucivo na katolickoj osobi ili moze osoba bilo koje vjere..?