takvi zaokreti su normalni, to se ciklički ponavlja
imao si fašizam i nacizam, općenito traženje Velikog vođe 1920-tih i 30-tih i politike totalnog suvereniteta, visokih carina i zatvaranja u sebe, pa kada su te vođe izazvale svjetski rat, onda se to okrenulo u drugom smjeru i Europa je nakon '45 postala, ako ne ljevičarska, onda izrazito socijalna, otvorena i socijalistička, s idejom međusobne uske suradnje i smanjenog suvereniteta. To je potrajalo sljedećih 30-tak godina, kada se ta politika dijelom iscrpila, a dijelom ostvarila svoje ciljeve, pa je trebalo nešto novo
to je bio thatcherizam i opći trijumf kapitalizma nakon pada Zida '89, kada se činilo da je došlo do kraja povijesti. Stare ljevičarske stranke su se isto priklonile centru, svoj program su manje-više ostvarile i tražile su u manjinama svih vrsta novu ideju i novi impuls. Onda se pojavio politički islam, terorizam i val emigranata što zbog političkih problema kod kuće, što zbog klimatskih promjena i što zbog toga jer su svi željeli živjeti bezbrižno kao Europa
i to je opet zamiješalo karte, pa se sad opet zazivaju i brexiti i suverenizam i jake vođe. Sto godina kasnije, opet na početku
da sam mogao birati, rodio bih se 25 godina ranije u nekoj zapadnoj zemlji, iskoristio sav polet, slobodu i pozitivu, te slobodnu ljubav šezdesetih i sedamdesetih, uživao u najboljoj muzici ikad, nepobjedivom Liverpoolu i tamo 1987. vjerojatno umro od AIDS-a, kakve sam sreće
[uredio ian wright - 01. srpnja 2024. u 15:20]