- Sergej Županić
- OBJAVA: 08.07.2011 / 12:00
U povodu
Što uopće Hrvati znaju o Grčkoj?
Grci imaju pravo zauzeti se za sebe,
koliko god takva borba za svoju egzistenciju, svoja prava i suverenitet
nekome u Hrvatskoj bila nezamisliva
Smiješno je i pomisliti da bi itko u Hrvatskoj mogao imati
argument za izrugivati se iz gospodarskih nevolja bilo koje članice
EU-a. Pa ipak, za vrijeme glasovanja u grčkom parlamentu o rigoroznim
mjerama štednje, HTV se uz scene uličnih sukoba u Ateni nonšalantno
sprdao s “Grcima koji više neće moći lagodno živjeti na tuđi račun”. I
to u središnjem Dnevniku.
U ozbiljnoj medijskoj kući tako površna, ako ne i prostačka opaska
nikada se ne bi mogla probiti u program. Uopće u Hrvatskoj, u zemlji
socijalne sigurnosti i gospodarskog procvata, u oazi građanskih sloboda i
demokracije na Balkanu, malo tko se potrudio objasniti o čemu je doista
riječ u Grčkoj, odnosno što je to prouzročilo rekordni opći štrajk i
tako žestoke sukobe policije i prosvjednika da je nakon njih s Trga
Syntagma pokupljeno čak 30 tona krhotina i ostataka iz višednevnih
bitaka.
Riječ je o tome da je Grcima hrana već 2008. bila trostruko skuplja
nego 2001., nezaposlenih je među mladima danas 40 posto, zdravstvo je
uvelike privatizirano, povišene su školarine, mirovine smanjene, radni
vijek produljen. Prosječni Grk usto godišnje odradi 1900 radnih sati,
što je daleko najviše u EU. Grčka danas stenje pod bremenom duga od 152
posto BDP-a i nezaposlenosti od 16 posto koja sve brže raste. A sve zato
što je i ova zemlja nekoć podlegla neoliberalnom ideološkom obećanju
prosperiteta u uvjetima nereguliranog tržišta.
No, gospodarski rast je usporio, a osim stranih tvrtki zaradili su u
pravilu samo oni Grci koji su bili dio establishmenta koji je u toj
zemlji kumovao eksploziji korupcije do razine negdje između Gruzije i
BiH. EU naposljetku Grčku nije pohrlio spašavati zbog brige za grčke –
čitaj: europske – građane nego isključivo kako se ne bi raspao koncept
eura kao političkog kohezijskog faktora u EU te kako bi se spriječila
međunarodna financijska kriza poput one iz 2008. nakon debakla Lehman
Brothersa u SAD-u. Baš zato, Grčkoj su danas najspremniji dodijeliti još
120 milijardi eura kredita upravo oni koji su stvorili svijet
financijski premrežen na ovaj način. Ako se u obzir uzme i to da je
Bruxelles bio taj koji je svojedobno propustio kontrolirati frizirane
financijske izvještaje bivših grčkih vlada, čime se veći dio krize mogao
na vrijeme spriječiti, ispada da prosječni Grk ima potpuno pravo
tražiti da bude pošteđen od plaćanja računa za banket u kojem nije
sudjelovao.
Grčka je pak pretrpjela niz udaraca na svoj suverenitet; zahtjeve
nekih europskih političara o rasprodaji dijelova grčke obale kako bi se
otplatili dugovi, a potom i pritisak EU-a i na vlast i na opoziciju u
Ateni da prihvate jezive uvjete novog zaduženja, protiv kojih se u
anketama inače izjasnilo čak 80 posto građana. Najgore od svega ipak je
to što su sve brojniji oni koji, poput Njemačkog instituta za
gospodarska istraživanja, tvrde da novi krediti Grčkoj vode u nove krize
te da je jedino trajno rješenje za spašavanje te zemlje otpis dijela
dugova banaka vjerovnika.
Stoga Grci imaju svako moralno pravo zauzeti se za sebe, koliko god
takav vid borbe za svoju egzistenciju, za svoja prava, pa i svoj
suverenitet nekome u Hrvatskoj bio nezamisliv.