"Tko će kome, ako ne svoj svome, zabiti nešto u leđa", požalio se Zlatko Petrović Pajo, jedan od Kraljeva ulice, nakon debakla u Beogradu i osvajanja dosad najlošijeg 21. mjesta. "Dosta mi je neugodno zbog toga, a da smo dobili bodove od njih, na koje smo računali, bili bismo 10. ili 11. što je vrlo dobar plasman". Ovako, doživjeli smo težak poraz, blamažu i što je najgore od svega - izdaju.

Kada su "primitivni četnici" postali najbliži susjedi od kojih ne očekujemo ovakvu vrstu izdaje?

Kad se dogodila ta promjena? Kad su Srbi, naši dojučerašnji "vjekovni neprijatelji", "zloglasni agresori" i "primitivni četnici", postali najbliži susjedi od kojih ne očekujemo ovakvu vrstu izdaje? Već, štoviše, nadamo se njihovoj bespogovornoj ljubavi i podršci? Jesmo li možda nešto prespavali? I probudili se u Orwellovoj "1984." u kojoj nam Veliki brat poručuje da su "naši neprijatelji postali prijatelji"?

Dobar dio Europe prihvatio je Eurosong manje kao glazbeno natjecanje, a više kao paradu kiča, bizarnosti i egzibicionizma. Međutim, nama je on uvijek bio nešto više: iskaz nacionalnog ponosa, potvrda kulturnog digniteta, čak i superiornosti, te dokaz pripadnosti europskom kulturološkom miljeu. U situaciji kad pobjednika odlučuje duljina kopnene granice, Hrvati se uzdaju u solidarnost na Balkanu. U bratstvo i jedinstvo. Kraljevi ulice u Beogradu su najavljivali kako očekuju glasove balkanskih država. Mi ćemo dati njima, oni će dati nama i tako ćemo konkurirati istočnoeuropskim divovima koji su posljednjih godina uzurpirali ovo čudno natjecanje. Lani je to uspjelo Srbiji, zašto ove godine ne bi nama, naročito uz malu pomoć "naših". MI smo njima dalil, a oni nama nisu. I time su nam, kako reče Pajo, "zabili nešto u leđa", izbjegavajući pritom spomenuti nož jer bi to opet probudilo uspavane uspomene na nedavnu prošlost.

Opet je udario "svoj na svoga", dali nam Srbi samo tri boda i tako nas posramili pred cijelom Europom. A mi očekivali da ih ponese ex-jugoslavenski sentiment, da u zasad još nerazjašnjenom interesu ostvare svoju dužnost i podrže Hrvate s maksimalnim brojem bodova. U redu, možda smo se mi rugali s njihovom lanjskom pobjednicom Marijom Šerifović, nazivali je "lezbijkom i četnikušom", a maksimalni broj bodova koje je Hrvatska uložila u njezin trijumf pripisali "telefonskim glasovima hrvatskih Srba". Ali, sve to sada nije važno. Kraljevi ulice očekivali su glasove srpskih gledatelja Eurosonga, jer to bi bilo nešto skroz normalno. Ipak to "svoji rade svome". Ne zabijaju im "nešto" u leđa.

Prije nekoliko godina skandal je bio kad je Srbija davala glasove Hrvatskoj na Eurosongu. Sad je skandal kad ne daje. Kad se dogodila ta promjena? I je li ovom "srpskom izdajom" zadan težak i možda nepovratan udarac prijateljstvo dviju najvećih zemalja na Balkanu? Eto, pružili smo Srbiji ruku pomirenja - i to putem purgerske glazbene razglednice s mitteleuropskim štihom - a ona je to s prezirom odbila i još nam pljunula u lice. Kako ćemo dalje?

O prijateljstvu sa Srbijom nepristojno je i govoriti

Kao i do sada - nikako. Hrvatska i Srbija teško da imaju bilo kakav odnos, kamoli normalan. O prijateljstvu je nepristojno i govoriti - osim kad su u pitanju mafija i Eurosong. Hrvatska zapravo ne zna kakav bi odnos imala prema Srbiji. S jedne strane, htjela bi dominirati nad zaostalim i siromašnim susjedom kako bi ga mogla kolonizirati, ali u tom slučaju strepi od radikalizacije političke scene. S druge strane, normalna demokratska Srbija ne bi predstavljala prijetnju sigurnosti, ali bi predstavljala prijetnju hrvatskoj dominaciji.

Hrvatska bi najradije Srbiju doživljavala onako kako Austrija doživljava Hrvatsku: kao niževrijednu, zaostalu koloniju u kojoj dominira hrvatski kapital, ali pritom ne dozvoljava ulazak srpskog kapitala. Sjetimo se samo buke koju je digla najava ulaska Pinka u hrvatske medije ili aferu s KIM-om, kad je potpredsjednik Vlade Damir Polančec srpski kapital praktički proglasio nepoželjnim.

Hrvatski mediji neusporedivo se više bave Srbijom - podrijavajući pritom stereotipe o Srbima kao krezubim četnicima - nego što srbijanski mediji posvećuju pažnju Hrvatskoj. Čak se i oko nedavnog hrvatskog priznanja Kosova veća bura (u čaši vode) digla u hrvatskoj, nego srpskoj politici.

Oni možda jesu "četnici" od kojih panično bježimo, ali kad stvari zaguste, mi smo ipak "svoji"

I u takvoj situaciji, s neba pa u rebra, Srbi se proglašavaju prijateljima koji se ne umoljavaju da podrže hrvatskog kandidata na Eurosongu, već se to od njih - očekuje. Uzima se zdravo za gotovo. Oni možda jesu "četnici" od kojih panično bježimo, možda se puko spominjanje zajedničkog ulaska u Europsku uniju tumači kao poraz u Domovinskom ratu, ali kad stvari zaguste, mi smo ipak "svoji". I kao takvi, ne smijemo si zabijati ništa u leđa. Čak ni glasove.

Možda je Eurosong odvratna parada kiča i neukusa kojom defiliraju pijetlovi, transvestiti, reality zvijezde i luđaci, i čiji bojkot zazivaju britanski komentatori, ali čak i u takvoj konkurenciji naricanje Kraljeva ulice zbog "srpske izdaje" prevršilo je svaku mjeru dobrog ukusa.

Foto