The Fate of the Furious (2017)
Ide kratak rant o ovom, ali vrijedi za sve slične filmove, ovaj je primjer jer je jako poznat.
Dakle, osmi dio jedne franšize, to samo po sebi ne može biti dobro, ali svaki slijedeći nastavak ima sve više i više nevjerojatnih scena. Ne mislim to na dobar način. Skoro sam dobio upalu oka koliko sam puta kolutao očima. Neko će reći da se o ukusima ne raspravlja, ali meni zbilja nije jasno što je posebno u ovakvim filmovima. Jedan od najskupljih glupih filmova u povijesti, ali također i sa ogromnom zaradom. Matematika je jasna, dokle god ovakvi filmovi zarađuju velike novce, a ova franšiza zarađuje milijarde, ej MILIJARDE, dolara, dotle će se raditi nastavci.
Što se tiče radnje, mene ovo jako podsjeća na meksičke sapunice, i to ne one kvalitetne, koje imaju jako puno epizoda pa se onda dogodi doslovno sve. Otkrivaju se nova rodna povezanost, izgubljena obitelj, nađena obitelj, likovi umru, likovi se vraćaju iz mrtvih, mijenjaju se strane, moraju se stalno izmišljati nove stvari. Još samo čekam da saznamo da je Dom samom sebi majka. A lako bi mogli doći do toga ako snime još 3-4 nastavka.
Apsolutno sve u filmu je loše, likovi su presmiješni, ali ne na pozitivan način, radnja je gotovo nebitna, dijalozi su pravi festival cringea, a realnije akcijske scene sam gledao u raznim dječjim crtićima gdje ne vrijede nama poznati zakoni fizike. Lik kojeg tumači Tyrese Gibson ima samo jedan zadatak, u cijelom filmu (ma zapravo u cijeloj franšizi) govori glupe rečenice od kojih sam okretao glavu u znak negodovanja. Meni je u jednom trenutku postalo neugodno koliko je to loše. Čak i pokušaji humora (neuspjeli naravno) su na toliko niskoj razini da ih nisam ni mogao uvijek registrirati, nešto slično kako ne možete čuti zvukove ispod određene frekvencije. Možete se također lijepo igrati na ovaj film, popijte gutljaj neke žestice kad se dogodi nešto izuzetno glupo. Spoiler alert - opit ćete se kao majke.
Na kraju sam došao do jednog zaključka. Ovo je zapravo jedan jako skupi pornić. Postoji mali milijun nastavaka, priča je nebitna, dijalozi su preloši, dno dna, a akcija je prenaglašena, traje predugo, nije niti blizu realnosti i lik uvijek uspije u svojoj namjeri koliko god ona bila nemoguća i neizvediva.
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.