Slažem se, htio sam ga ubaciti, ali da ne ispadne da samo ja "drobim" o tome. Po meni je taj film kombinacija ova dva, možda za puni opseg dojma bi trebalo trajati puno više, recimo Spašavanje vojnika Ryana ima čitavu priču dok bi za We were soldiers rekao da tak akcijski dio koji je briljantan završava u Ryanu sa iskrcavanjem i bitkom na plaži. Ryan kasnije ima dosta radnje...Ovdje su scene borbi fantastične, a opet ima taj psihološko-duhovni aspekt antiratnog filma i destrukcije rata. Od supruga koje dobivaju pisma poštom da su im stradali muževi, novinara koji u jeku borbe mora postati vojnik i svjedoči svom užasu rata kojeg njegovi kolege na kraju filma prenose tek kao puku bitku, pobjedu ili poraz bez obe boli, straha, emocija...

Tematika WW2 je ipak najrazrađenija i nekako se nostalgično gleda na taj rat jer je pobjedonosan, dok Vjetnamski osuđen od same javnosti kao fijasko, na kraju je izgubljen politički, medijski i kasnije i u odnosu prema veteranima. Većina tih filmova prikazuju uzalud potrošene živote..

No, pp meni je taj film kombinacija ova gore prva dva. Inače, zanimljivo kako uvijek to pacifičko bojište ili recimo serijali kap Pacifik koji je od istih autora kao Band of brothers imaju lošiju recepciju.

Moguće jer su bitke i horor borbi za japansko otočje, džungle vjetnamske bile daleko destruktivnije za SAD i ostavile puno veći psihološki trag nego bitke ka slomu Njemačke koja je bila nagrižena dosta na Istočnom bojištu. Po meni je Pacifik i Vijetnam za Amere ono što je ruski front bio u sukobu Njemačke i Rusije. Nema tu puno romantike, krv i pepeo. 

Po nekim procjenama da nisu bačene nuklearke uz stil kako su se Japanci borili bi prema tadašnjim procjenama za zauzimanje Japana kao recimo Okinawe stradalo od 1,7-4 mil Amerikanaca, te oko 12 mil Japanaca...Tako da ne treba čuditi što su ti filmovi toliko s porukom o dehumanizaciji rata na ljudsku prirodu..