Spašavanje vojnika Ryana i Tanka crvena linija su dva potpuno različita i neusporediva filma. Jedini zajednički nazivnik im je žanr ratnog filma i tu bilo kakve druge sličnosti prestaju. 

Ryan je tehničko savršenstvo i adrenalinska bomba. Scena na Omaha Beachu je vjerojatno najrealističniji prikaz kaosa ikada snimljen. Potpuno ludilo. Film je realizam u smislu ovako izgledaju ljudska crijeva kada te raspore geleri i teška artiljerija. Problem je što nakon toga film postaje klasična, linearna misija spasimo čovjeka, gdje imamo točno definiranog heroja, zločeste i dobre dečke - uglavnom sve što čini jedan holivudski spektakl mainstream spektaklom. Ryan, da se razumijemo, je dobar film i volim ga pogledati, ali ga zaboravim čim se ustanem sa kauča.

Tanka crvena linija na drugoj strani je meditacija koja se ne pita kako preživjeti nego se pita zašto se ubijamo. Film je drugačija istina od metaka, krvi i fizičke patnje - tako se osjeća čovjek koji gubi razum u džungli. Film je prepun kontrasta, koji su nekad jezivi, a nekad su predivni npr. prizori prirode koja je ravnodušna prema ljudskom pokolju. Tanka crvena linija nema svog junaka, nego se bavi stanjem ljudske duše u ratu, a kontrast i tihi sukob Witta i Welsha su dvije strane svačije psihe: ona koja se nada i ona koja je odustala. Kamera, unutrašnji monolozi, soundtrack koji diktira puls filma... ma remek-djelo koje je te tjera da se zapitaš tko smo mi zapravo. Thin Red Line ne zaboravljam nakon što se ustanem sa kauča, nego ostaje u mislima danima nakon gledanja.

U potpunosti se slažem sa konstatacijom kolege dajmituprijavuvećjednom - TRL je jedan od najboljih filmova ikad snimljenih. Zapravo, to nije samo film.

We Were Soldiers sa Mel Gibsonom, predobar.

Slažem se, htio sam ga ubaciti, ali da ne ispadne da samo ja "drobim" o tome. Po meni je taj film kombinacija ova dva, možda za puni opseg dojma bi trebalo trajati puno više, recimo Spašavanje vojnika Ryana ima čitavu priču dok bi za We were soldiers rekao da tak akcijski dio koji je briljantan završava u Ryanu sa iskrcavanjem i bitkom na plaži. Ryan kasnije ima dosta radnje...Ovdje su scene borbi fantastične, a opet ima taj psihološko-duhovni aspekt antiratnog filma i destrukcije rata. Od supruga koje dobivaju pisma poštom da su im stradali muževi, novinara koji u jeku borbe mora postati vojnik i svjedoči svom užasu rata kojeg njegovi kolege na kraju filma prenose tek kao puku bitku, pobjedu ili poraz bez obe boli, straha, emocija...

Tematika WW2 je ipak najrazrađenija i nekako se nostalgično gleda na taj rat jer je pobjedonosan, dok Vjetnamski osuđen od same javnosti kao fijasko, na kraju je izgubljen politički, medijski i kasnije i u odnosu prema veteranima. Većina tih filmova prikazuju uzalud potrošene živote..

No, pp meni je taj film kombinacija ova gore prva dva. Inače, zanimljivo kako uvijek to pacifičko bojište ili recimo serijali kap Pacifik koji je od istih autora kao Band of brothers imaju lošiju recepciju.

Moguće jer su bitke i horor borbi za japansko otočje, džungle vjetnamske bile daleko destruktivnije za SAD i ostavile puno veći psihološki trag nego bitke ka slomu Njemačke koja je bila nagrižena dosta na Istočnom bojištu. Po meni je Pacifik i Vijetnam za Amere ono što je ruski front bio u sukobu Njemačke i Rusije. Nema tu puno romantike, krv i pepeo. 

Po nekim procjenama da nisu bačene nuklearke uz stil kako su se Japanci borili bi prema tadašnjim procjenama za zauzimanje Japana kao recimo Okinawe stradalo od 1,7-4 mil Amerikanaca, te oko 12 mil Japanaca...Tako da ne treba čuditi što su ti filmovi toliko s porukom o dehumanizaciji rata na ljudsku prirodu.. 

Čuveni Oskari kad je Zaljubljeni Shakespeare izdominirao dodjele u godini kad smo imali filmove Spašavanje vojnika Ryana, Tanka crvena linija i Život je lijep. 

Apokalipsa i Tanka crvena linija su baš za filmske sladokusce, takve filmove ili voliš ili ne voliš, teško da postoji nešto između. 😁

Mislim realno, meni je najdominantnija scena iz svih filmova u Grebenu spašenih kada mrtve vojnike trpaju kao mrtvu stoku na kamione i voze ih sa bojišta, a ide na bojište druga satnija i gleda te prizore...neki skidaju šljemove, neki samo gledaju kroz to mrtvi duhovno i psihički od rata, neki gledaju svoju budućnost.

Gledao sam dokumentarac i u filmu nije prikazano ni 50% što je bilo i sam Mel Gibson je rekao da ljudi nebi vjerovali i da bi se činilo kao SF. Iako je priča o pojedincu, više akcije dok je manje psihološki...Ima dosta dobre scene borbi iako su naravno neke u klasičnom američkom duhu prebapuhane, no toga ima i u spašavanju vojnika Ryana...