Pošto se cohen odlučio blamirati ne jednom, nego više puta, onda da i ja stavim svoj input.

Prvo Boyhood, to nije film, to je filmska poezija. Toliko jednostavno, obično, normalno, a toliko dobro i očaravajuće. Ovdje nije bila prikazana neka priča, nego je bio prikazan život. Ne "sto puta su pucali na mene, preživio sam", ne "leteći roboti i pas", ne "nabildani Ryan Gosling i pičke se lepe na mene ko muve na lepak". Nego život. Onako kako život prolazi milijunima ljudi oko nas, bez nebuloznih radnji i zapleta. Na ekranu je bila prikazana čista ljudska svakodnevnica i čista ljudska emocija, od straha i nesigurnosti do ljubavi. Strašan film.

A ako je Boyhood filmska poezija, onda je Birdman tehničko savršenstvo. Kamera, režija i gluma su maestralni, nešto što ljudi nemaju ni približno pojma koliko je ovo bilo zahtjevno snimiti. Dok ti je 95% filma čisti close-up, onda su tu potrebni pravi majstori, inače će se sve raspasti. Keaton, Norton, Emma Stone i ostatak ekipe je odličan, a ona scena gdje na početku Emma Stone popizdi na svog ćaću i dere se na njega je s redateljskog i glumačkog aspekta čista briljantnost. Scenarij nije ništa revolucionarno, odnosno nije na razini ostalih elemenata, ali je dovoljno čvrst da se može reći da je ovo stvarno odličan film. 

Boyhood i Birdman su u samom vrhu onog najboljeg što je izašlo iz sveukupne filmske umjetnosti zadnjih desetak godina i o njima će se pričati još desetljećima.