pogledao konacno Tarantina i uzivao u svakoj sekundi. Film traje i traje, cijela radnja se dogadja u jednoj prostoriji, ali niti u jednom trenutku mi nije bilo dosadno

Quentinova uloga u povijesti filma je sto se izborio za to da moze praviti filmove koje sam voli gledati i da ga bas briga sto ce drugi reci. Cini se da uopce ne mora raditi nikakav kompromis jer snima teme koje ga zanimaju, snima kad je spreman, moze si dozvolit da nad nekim filmom razmislja pet godina kako ga napravit, snima kad zeli, snima na nacin koji zeli, snima s glumcima koje on zeli, film traje koliko on zeli, a ako mu se bas zaprdne - cijela radnja od tri sata se moze odigravat u jednoj kolibi. Za mene je takav stav i takva sloboda cista umjetnost

kvalitetu bih ostavio strucnjacima, pitanje talenta skautima, ali cijeli njegov opus itekako svjedoci predanosti filmu. Tko jos vadi teme, stil i glumce iz otprije 40 godina, ako ne Quentin?

Pa ima nekih, recimo braća Coen su dosta vjerni svojem stilu, Gibson je radio posebne filmove dok mu židovi nisu naredili da ih više ne radi, Costner iako rijetko režira svi filmovi su mu nekako posebno kakve više nitko ne radi, Eastwood također uvijek ima zanimljive teme no razlika između njih i Tarantina je njegova vjernost jednoj te istoj špranci filma te nasilju koje je neizostavno u bilo kojem njegovom filmu.

pogledao upravo ''Regression'' sa Ethan Hawke i Emma Watson
nije loš...pa eto preporučujem..(iako ništa posebno naravno)