"Taksista" treba promatrat u okviru vremena u kojem je nastao: demobilizirani veteran Vijetnama, pati od nesanice, osamljen, lud, depresivan, ima sve simptome PTSP-a... zivi u gradu i drzavi koji mu se gade, sve prljavo, puno kriminala, zapusteno, nezaposlenost, korupcija, djecja prostitucija, pita se da li se za to borio, neuspjesan sa zenama, zadovoljavaju ga samo porno-filmovi. Vremenom se sve vise radikalizira i padaju mu na pamet sve ludje ideje, polagano gubi svaku vezu s drustvom
snimit takav film u USA dvije-tri godine nakon odlaska iz Vijetnama je bila luda hrabrost. Svi filmovi koje danas znamo o Vijetnamskom ratu su snimljeni
nakon ovog filma. Bas "Taksist" je otvorio bolnu ranu suocavanja s porazom i mozemo reci postavio standarde jer nema bas nekih herojskih filmova o Vijetnamu. Vecina ih se bavi moralnom upitnoscu cijelog rata i problemima koje veterani imaju nakon rata. Film se uklopio savrseno u opcu depresiju u Americi druge polovine sedamdesetih, kraja iluzija, ekonomske krize, krize morala, razocaranosti politicarima, krize americkih vrijednosti, te (negdje sam to citao) tako otvorio vrata pobjedi Reagana na izborima 1979, a koji je obecao da ce vratit Americi ponos
zbog tih stvari je taj film bitan i zato je stekao kultni status. Djelovao je kao katarza za cijelu naciju, otvorio oci da se nesto brzo mora mijenjati. Nikakva knjiga, pjesma, novinski clanak, kazalisna predstava itd. - nista nije tako djelovalo i na jednostavan nacin pokazalo kako je zemlja u kurcu
tezak, mucan i depresivan film koji zeli prikazati tesku, mucnu i depresivnu situaciju. Daleko od najboljeg nacina kako provesti zabavno popodne uz film
[uredio ian wright - 03. siječnja 2015. u 11:30]