The Sixth Sense (1999)
The Sixth Sense je treći uradak redatelja M. Night Shyamalana, ali ga je taj film gurnuo u Hollywoodske visine, do tada je bio samo neki nepoznati Indijac. Osim što ga je režirao,također je napisao i scenarij, ali i imao jednu malu ulogu, nešto što je postalo njegov zaštitni znak.
Film je bio veliki kino hit kad je izašao sad već davne 1999., a ta godina je bila filmski dosta jaka s obzirom na konkurenciju: American Beauty, Fight Club, The Green Mile i The Matrix su samo neki od brojnih odličnih filmove spomenute godine.
Bruce Willis tumači glavnu ulogu, nekarakterističnu za njega pošto glumi dječjeg psihijatra i smatram da je odradio odličan posao tj. povjerovao sam da je psihijatar, a ne znojni krvavi lik koji će upravo razbiti lanac droge nakon brojnih eksplozija i glasne pucnjave, dakle uloge za koje se specijalizirao. On želi pomoći dječaku Coleu, koji ima svoje tajne i unutarnje demone, jer ga podsjeća na jednog prošlog pacijenta kojemu nije uspio pomoći.
Ako je Willis odradio odličan posao, što onda tek reći za mladoga Haley Joel Osmenta? Mali je razorio u svojoj ulozi, što mu je čak priskrbilo Oscar nominaciju za najbolju mušku sporednu ulogu. Dan-danas ova uloga ostaje kao jedna od najboljih uloga djece, ako ne i najbolja, prikazanih na velikom ekranu. Osment je impresionirao već na audiciji za ulogu jer je nosio kravatu i kad ga je redatelj pitao je li pročitao svoju ulogu, on je rekao da je pročitao tri puta i to cijeli scenarij. Toliko je bio spreman. Ozbiljnost njegovog lika jasno vidimo kroz dijaloge sa Willisom, ali i sa njegovom majkom koju (vrhunski) glumi Toni Collette. Tako zrelu glumu nije lako naći ni kod mnogo starijih glumaca, a kamoli kod (tada) devetogodišnjeg Osmenta.
Mene je impresionirao način režije ovog filma, svaki detalj je bitan, ne postoji duga ili nepotrebna scena jer sve ima svoj smisao. Ako je i bilo nekih pitanja ili zbunjenosti, na kraju se sve objasni, sve se poveže. Kvalitetu također vidim u tome da kad ga prvi put gledamo imamo jednu, a kod ponovnog gledanja dobivamo skroz drugu perspektivu zato što film sadrži jedan od najvećih i najnepredvidljivijih preokreta, a opet me to nije spriječilo da svejedno opet mogu uživati u filmu. Još je impresivnije da vam film konstantno baca tragove o čemu se zapravo radi, ali vaše oči i vaš mozak vam ne dopuštaju da to vidite odnosno shvatite. I onda kad se dogodi taj trenutak, kad vam se upali lampica u glavi, bit ćete iznenađeni kako niste mogli vidjeti nešto što vam je konstantno bilo pred očima.
Upotreba boja nije rađena bezveze, poglavito crvena boja koja se pojavljuje u istaknutim i važnim scenama, ali ruku na srce, to nisam mogao vidjeti na prvo gledanje nikako.
Zanimljivo je što je u vrijeme izlaska film bio najavljivan kao horror međutim jasno je kako je to velika pogreška. Ovo je psihološki triler/drama koja govori o prihvaćanju sebe i drugih, zatvaranju poglavlja, ljubavi, obitelji, vjeri i ranama iz prošlosti koje (nas) proganjaju.
Ne želim odati o radnji apsolutno ništa iako znam da je velika većina ljudi pogledala ovaj film, ali svejedno ne želim nikome uništiti prvi dojam o ovako odličnom filmu.
Filmove prvi put možemo pogledati samo jednom. Koliko god to nekome blesavo zvučalo, ja stvarno držim do toga.
Ovo je film gdje je svaka scena savršena, svaki dijalog je bez greške, kamera je maestralna i završetak je dirljiv, ništa mu se ne može oduzeti niti mu je išta potrebno dodavati. Ne volim ovo često govoriti da ne bi izgubilo na vrijednosti, ali ovo jednostavno moram: Film je savršen. Čista bezgrešna desetka!
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.
