The best years of our lives (1946)
Definitivno spada u kategoriju izuzetnih filmova. Možda na prvi pogled izgleda jednostavan film zbog priče jer pratimo tri vojnika koji se vraćaju kući, u svoj grad, nakon Drugog svjetskog rata i kako se uklapaju u novu/staru situaciju, ali film je toliko slojevit i dubok. Traje puna tri sata, ali film nije nimalo dosadan ili spor zato jer je svaka scena bitna, svaki kadar ima svoj smisao i nešto nam govori. Trebalo je svega pet minuta da me film kupi, a nakon petnaestak minuta sam već bio skroz unutar radnje. Film nije nimalo ostario iako je izašao prije 75 godina, osim možda nekih očitih stvari poput tadašnje plaće.
Iako pratimo trojicu vojnika koji imaju dosta toga zajedničko (vraćaju se iz rata svojoj kući, u isti gradić), svatko od njih dolazi iz svoje posebne situacije i vraća se također u svoju jedinstvenu situaciju. Svatko od njih je individua, jedinstvena osoba i živi u svojoj, neponovljivoj situaciji i obitelji. Njihovi životi su se nepovratno promijenili i kroz ovaj film to pratimo. Jasno možemo razumjeti svačiju situaciju jer je redatelj sjajno napravio svoj posao, a također je sjajna i kamera zbog nekoliko nezaboravnih scena. Ne postoji nebitan kadar u ovom filmu, mislim da je to postignuće jako rijetko u svijetu filma.
Na kraju bi još spomenuo kako je ovaj film osvojio ukupno 7 Oscara uključujući važne za film, redatelja, glavnog glumca, sporednog glumca i scenarij. Međutim ima još jedna zanimljivost. Harold Russell je dobio počasnog za sporednu ulogu u ovom filmu zbog inspiracije svih ratnih invalida u Americi jer je on bio pravi ratni invalid, ali dobio je i onaj "običan" Oscar za sporednog glumca što ga čini jedinim glumcem u povijesti koji je dobio dva Oscara za istu ulogu.
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.