Dižem temu pošto je opala, moj kratki osvrt na Oscare koji se dodjeljuju noćas.

Favorit je Nomadland, meni osobno dosadan film, praktički dokumentarac, može se reći da se ništa ne događa, spori tempo.

Mank - obožavam Finchera, neki njegovi filmovi mi spadaju pod najbolje ikad, ovo mi je njegov najgori, radije bi opet pogledao Aliena 3, ako šta osvoji to će biti na staroj slavi. Ništa novo za Oscare.

Minari i Sound of metal - ovo su mi solidni filmovi, ništa spektakularno, ali imaju lipih momenata.

Trial of Chicago 7, Pieces of Woman i Promising Young Woman - u ovim filmovima sam uživao, odnosno svaki na svoj način (različiti su) je ispunio svoj cilj, volio bi da uzmu nešto. Pieces ima samo za glumicu, težak film.

Father - na mojoj listi je ovo broj jedan od svih nominiranih za najbolji film. Navijam također i za Hopkinsa koji je odličan. Scenarij je doslovno napisan baš za njega i stoji mu.

mislim da je Mank glavni favorit. Hollywood obožava filmove o sebi

Pozitivno sam iznenađen što film "Trial of Chicago 7", koji romantizira ljevičarski ekstremizam u doba kad liberalni mainstream mediji glorificiraju BLM i antifa teroriste, nije osvojio glavnu nagradu. 

Drago mi je sto je iduca runda dobila oscara. Ne samo zato sto je stvarno dobar film, nego i zato da ona odvratna zbanicka i 666 po redu iskoristavanje rata u bosni ne bude nagradjeno. Cviljenje i kmecanje nikad ne smiju biti nagradjivani. Recimo, schindlerova lista je remek djelo, ali izmedju njemaca i izraelaca danas je sve cisto. Taj film nije pravljen i zamisljen kao politicko orudje, a ovaj o srebrenici, kao i dara, jest. To ih cini odvratnima. 26 godina nakon rata tamo je rat jedina tema. Otvori im medije, stanje psihoze iz 95.

Sto se hrvatske tice, uskoro idu 2 strasna datuma i vec sad se to mora pokrenuti, no znajuci tko su nam i kakvi su nam filmasi, ne mozemo to ocekivati. Rat je unistena i isprostituizirana tema, jedino sto bi se tu moglo izmusti je samo to da srbe prikazemo kao prljave barbare koji su rusili dragulj svjetske civilizacije, dubrovnik. A pritom, tu postoje jedne jako zgodne recenice izrecene u kamere- 'stariji i lepsi dubrovnik', 'oni tamo pale gume na stradunu', 'singapurske ustase' i 'jebale ih zidine' -koje se lako mogu uklopiti u film.

Ono sto sam imao na umu- 

1. Kralj tomislav tjera bugare preko nasih granica, dakle preko drine, a usput spasava srpsko plemstvo. Radi tog filma popizdili bi vise nego shaqirija i dr brycha puta tisucu. Plus sto je stvarno jebacka tema o nasem prvom kralju u periodu kad je za mnoge to bila znanstvena fantastika (fun fact: hrvati su imali kraljevstvo prije engleske) , koja se moze napraviti u epskom stilu kao igra prestolja.

2. Za samo 7 god bit ce 100godisnjica atentata u skupstini u beogradu. Nikakva daljnja objasnjenja nisu potrebna.

3. Predivnu operu imamo, ali film i dalje ne. Nikola subic zrinski, hrvat i katolik, brani europu od 'migrantskog' olosa koje vodi poturceni srbin mehmed sokolovic.

Dodjela je prošla više manje očekivano, favorit Nomadland je osvojio važne nagrade za film, režiju i glavni glumicu. Bakica iz Minarija je za sporednu, a baš mi je bilo drago za Hopkinsa da je osvojio za glavnu, a Father za adaptirani scenarij. Djevojka je "samo" uzela originalni scenarij iako je i to odlično jer je ovoj redateljici ovo prvi film.

Ukupno gledajući čini mi se da su nekako ravnomjerno podijelili nagrade jer je gotovo svaki film osvojio nešto. 

The Tree of Wooden Clogs (1978)

Koja je razlika između igranog filma i dokumentarca? Bio sam uvjeren da znam razliku, ali nakon ovog filma koji pleše po toj granici, nisam više siguran.

Ovaj mi se film po nekom logičnom razmišljanju ne bi trebao svidjeti. Traje puna tri sata, radnja je spora, a prikazuje život seljaka u ruralnom području Italije na kraju 19. stoljeća. Čak i ne pričaju standardni talijanski jezik već se koriste arhaičnim dijalektom tako da ih ni svi stanovnici Italije ili poznavatelji talijanskog jezika ne mogu razumijeti. 

U filmu nema profesionalnih glumaca, to su sve pravi seljani iz provincije Bergama, a kinematografija je prekrasna jer su priroda, životinje i mjesto gdje žive stvarni i autentični. Možemo doslovno vidjeti kako je izgledao život ljudi potkraj 19. stoljeća. Živjeli u seljačkoj kući, najčešće četiri do pet obitelji. Ta kuća zajedno sa stajom, zemljom, stablima i oruđem, je pripadala gazdi, a zauzvrat su te obitelji morali njemu dati dvije trećine uroda.

Naravno, zbog duljine filma više puta možemo reći kako se ništa ne događa ili kako su neki dijalozi nepotrebni, ali sve se uklapa u ton filma. Prikazuje neka davna vremena koja su bila mnogo teža nego što je to slučaj danas. Nema tehnologije, nema auta, nema zgrada, nema novaca, nema strke, nema žurbe, ali zato ima puno posla, puno siromaštva i život je izuzetno težak. Djeca već od ranog djetinjstva moraju pomagati roditeljima oko kuće ili u polju. 

Da ne ispadne da se baš ništa ne događa u filmu, navest ću samo kako se svaka obitelj susretne s jednom situacijom i kako se nose s tim, a nama je to iz naše perspektive nezamislivo. Tako u jednoj obitelji šestogodišnjak kreće u školu, u drugoj se mladić udvara djevojci, u trećoj otac pronalazi zlatnik pa ga odluči sakriti. Rekli bi ništa posebno, ali ti ljudi to drugačije doživljavaju nego mi. Naravno ima tu još raznih stvari, ali ne bih htio više otkrivati.

Definitivno nije film za svakoga, pogotovo u današnje vrijeme gdje je u filmovima sve bučno, glasno, puno specijalnih efekata i eksplozija. Međutim kad jednom uđete u taj seljački svijet i te obitelji, počnete ih razumijeti onda ćete možda doživjeti film na nekoj dubljoj razini. Ja moram priznati da sam na kraju filma osjećao tugu, a kad film uspije izvući iz mene iskrenu emociju onda to znači da je izuzetno ostvarenje. 

Film je osvojio brojne nagrade, uključujući Zlatnu Palmu za najbolju film 1978. godine na festivalu u Cannesu. Nalazi se na brojnim listama najboljih filmova i filmova koje morate pogledati prije smrti.

Joker na netflixu

Prošao sam Italiju od vrha pa negdje do polovice (zadnji put) - ali prvi put da sam vozio i išao autocestama i cestama (inače il brodom, il avionom, il prije sportski pa se nije ni gledalo okolo) i baš smo primjetili masu tih velikih poljoprivrednih gospodarstava s kućama (obično ih je bilo par - kako je izgledalo s ceste) i sva do jednog su totalno napuštena ( vjerojatno su iz tog ili i ranijih vremena).

Pa kad smo stali kod rođaka u Bolonji pitali smo ga baš za to jer ne možeš ne primjetit, kaže neće više nitko tako živjet, a i oni koji se bave poljoprivredom gledaju da žive u gradu pa da rade na zemljištu.

Ne bavim se poljoprivredom i naravno da bi volio bit u blizini grada (do nekih 30 km max.), ali mi je životni san da imam kućerinu na takvom dislociranom imanju. No, pošto mi je žena rođena u centru Splita (Gripe) nekako sumnjam da će mi se to ostvarit