Dead poets society (1989)
Film snimljen prije više od 30 godina o vremenu prije 70 godina, a itekako je primjenjiv i danas.
Ljude se stavlja u kalupe, planira im se život, karijera, profesija, a ti mladi ljudi rade ono što se očekuje od njih, a ne ono što žele. Slobodno mišljenje je gotovo zabranjeno. Dovoljno je pratiti mlade momke iz filma koji su svi jednako obučeni, imaju iste stvari, sobu, predmete, ali čim ih stavite skupa, lako se vidi kako je svatko od njih potpuno različit i posebna je individua. I onda kad netko iskoči iz nečije projekcije, očekivanja ili kalupa, onda se na tu osobu gleda čudno, kao da nije normalna. Cijeli obrazovni sustav je temeljen na tome, stvaranju točnih i istih kalupa od ljudi koji su potpuno različiti, imaju drugačije afinitete, osobine i želje. Kada se pojavi jedan učitelj koji ne želi tako oblikovati mlade umove već im pokazati put kojim mogu kročiti, koji ih nadahnjuje i pokazuje in mogućnosti, taj isti učitelj izgleda čudno i nenormalno.
Moram priznati da mi je mana filma što ovo nije prvi put da gledam Robina Williamsa u ovakvim sličnim ulogama, ali liku jednostavno tako lijepo odgovaraju da je nemoguće zamisliti nekoga drugog koji će pokazati odličnu mjeru i kombinaciju humora, ozbiljnosti, nadahnuća i tuge.
Završetak filma mi je bio tako emotivan i savršeno zaokružen što je dokaz da je redatelj uspio u svojem naumu jer inače nisam osoba koja tako reagira na filmove.
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.