Smoke 1995

Nakon dugo vremena sam pogledao ovaj film i gledao sam ga, odnosno doživio iz potpuno drugačije perspektive nego prvi puta. Film ispred vremena koji to možda nije ni znao da će postati, koji za one starije postaje nostalgija, a mladima koji nisu doživjeli te godine prije društvenih mreža jedno ogledalo prošlosti sa puno većom dubinom priče koju želi ispričati na jedan jednostavan način. Mogu reći da svakim danom dobiva na težini te u jednu ruku postaje klasik 90-ih i opisuje jedno vrijeme, jednostavno vrijeme.
Ako ga gledate kao ja prvi puta, znači isključivo radnju i scene koje se odvijaju, onda će vam sigurno ostati nedorečen, neispunjen i malo će vas frustrirati što vam ne otkriva čitavu radnju, zašto su scene isprekidane, što se događa sa glavnim likovima i životima, koja je poanta priča koje su napola ispričane i kako to može biti božićni film kako se prezentira...
O čemu se radi, za one koji su gledali, a ne sjećaju se film se odvija u više dijelova, poput poglavlja u knjizi. Glavna radnja se vrti oko trgovine cigareta koju vodi Auggie Wren( Harvey Kietel) sa mnogobrojnim posjetiteljima, jedan od njegovih vjernih kupaca je pisac Paul Benjamin koji je nedavno u pljački banke izgubio trudnu suprugu, njega pak na ulici od automobila spasi mladi srednjoškolac, afroamerikanac Thomas Cole koji je u bijegu od pljačkaša kojima je uzeo novac, a ujedno je u potrazi za ocem( Forest Whitaker) koji je davno u prometnoj nesreći u pijanom stanju ubio njegovu majku, te izgubio ruku...Radnja je lagana i odvija se kroz traženje identiteta i smisla u jednostavnim razgovorima likova sa neispričanim teškim životnim pričama koje se stalno se isprepliću, a onda ih pak redatelj prekida i prelazi na neku drugu radnju, odnosno scenu.
Zašto je film toliko poseban i dobiva na težini kako vrijeme odmiče, pa zato jer se životne priče i susreti otkrivaju u obližnoj maloj trgovini na raskrižju dviju ulica, ispred tog lokala, kao nekad u lokalnom bircu, na lokalnom igralištu, na ulici, kod brijača. Tu su često ispričane najbolje priče, upoznati najbolji prijatelji ili stranci koji su vam promijenili živote, a ostaju vam trajne uspomene.
Poput Smogovaca gdje je lokalni život čitave zajednice Pešćenice epicentar svih događanja ili u Našem malom mistu gdje se susreti lokalaca odvijaju u lokalnoj brijačnici. Cilj nije radnja kao radnja iako je ona putokaz i vodilja filma, već ljudi i njihovi odnosi, životne teškoće i kako se sa njime nose. Prostor gdje se susreću svakodnevica, humor, tračevi, neispričane priče, strah, tuga, radost.
Kroz razgovore sa malim i običnim ljudima se otkrivaju njihove priče koje se ne mogu podijeliti kao danas na društvenim mrežama, ne možete pristupiti tisućama ljudi istovremeno i reći svoju priču i stav, ali ta trgovina, ta brijačnica, to igralište je za vas čitav "svijet", tu su sva događanja i ono van toga vas malo zanima. Radnja je jednostavna, a opet duboka, iskrena i ne nosi skriveni karakter ljudi. Ljudi ranjeni životom koji se samo "ukrštavaju" bez da itko zna priču onog drugog, dolaziš po šteku cigareta i priča se o općim stvarima kao politika, neka anegdota, zanimljivost, a ispod toga leži težina križa života što skrivaš od drugih, no one se otkrivaju pod pritiskom koji sa sobom nose.
Središte čitavog filma je scena kada popularni Auggie otkrije svoj hobi piscu Benjaminu, a to je da svako jutro točno u 8 sati, na istoj lokaciji ispred svog lokala fotografira jednu te isto mjesto na raskrižju dviju ulica 20-ak godina. Iako se na prvu sve slike čine jednake i ne otkrivaju puno, kada se malo bolje pogleda, svaka je jedinstvena jer nikad ne prikazuje iste ljude, isto godišnje doba, vrijeme, nekad su ljudi nasmijani, nekad tužni, neki su bogati, neki siromašni, neki imaju više odjeće, neki manje...Kako se kaže, slika govori više od tisuću riječi, a kroz vrijeme nam svaka pokazuje neke promjene i posebnost kojih nekad nismo svjesni u kratkom periodu osobito ako brzo listamo.
Na kraju film završava susretom iste dvije osobe za stolom, Benjamin treba napisati božićni članak za NY Times, a nema ideju i tako mu Auggie priča priču. Kamera se zoomira na njegova usta kao pripovjedača i na oči Benjamina koji to sve sluša i kako reagira. Priča je kako je taj fotoaparat nabavio tako da je otišao do kuće lopova iz trgovine kojem je pri bjegu ispao novčanik. Otišao je na Božić mu ga vratiti i tamo je zatekao slijepu staricu koja ga je zamijenila za svog unuka, namjerno jer je usamljena i tako se on pretvarao jer je njoj želio uljepšati Božić, a ona jer joj je nedostajalo društvo na taj poseban dan..U sobici je pri tome našao nekoliko fotoaparata koji su bili ukradeni i jedan si je uzeo sebi.
Nitko ne zna je li priča izmišljena ili ne, već još jedna zgoda lika sa ulice koji priča svoju priču i tako iz dana u dan, surov život gdje netko nekad obrati i skrene pozornost na nas, nekad učinimo nešto lijepo, nekad pokažemo slabost, no ideš iz dana u dan, nadaš se boljem i vjeruješ da je sutra bolji dan. Nema uljepšavanja, nema skrivanja iza ekrana, nema pretvaranja da si bolji nego što jesi...