Gledam upravo Miris žene sa Al Pacinom, kakva glumčina u najpozitivnijem mogućem kontekstu.
Pravi primjer zašto filmovi 90-ih i ranije imaju tu neku posebnu draž i nostalgiju. Nema tu nekih specijalnih efekata, raznih SF likova ili Marvelovaca, izmišljenih bića i čega sve ne....
Obična radnja u svakodnevnom životu, jedan depresivan slijepi pukovnik na kojeg je život zaboravio koji si želi oduzeti život i mladi Charlie koji se nalazi pred prekretnicom gdje mu visi budućnost školovanja ako ne izda školske kolege ili će radije očuvati svoj moralni integritet.
Jedan vikend radnje, dijalog, emocije, traume, briga za prošlost i budućnost, slijepac koji bolje vidi karakter i istinu od onih zdravih očiju i mlad neiskvaren čovjek koji će biti tu za tebe da te iščupa iz ralja života.
Nekad je u životu malo potrebno da ti netko da nadu i vjeru u život, nekad je ta osoba potpuni neznanac i netko za koga se najmanje nadaš.
Govor na kraju i onaj monolog je u top 5 izvedbi ikad u svim filmovima.